Vrijeme ubiranja plodova

0
1831

Jesen je vrijeme ubiranja plodova, a da su ubrali plodove svoga truda, treninga i odricanja pokazalo nam je respektabilno izdanje đakovačkih trkača na 27. Zagrebačkom maratonu održanom prošloga vikenda u Zagrebu. Uz Marka Duvnjaka, Dubravka Aladića i još desetak trkača iz Đakova koji su istrčali polumaratonsku dionicu od 21,0975 km i utrku građana od 5 km, naši sugrađani – trkači, Zvjezdana Privara i Zlatko Platužić, istrčali su po prvi puta maratonsku dužinu od 42,195 km i tako ispunili svoje trkačke snove – službeno su postali maratonci!

Znam da su iza njih brojni kilometri, sunce, vjetrovi i kiše, ozljede koje su ih udaljavale od cilja, no sve su to nekako na manji ili teži način premostili i ostvarili svoj cilj.

Oboje sam ih vidio “iz prvog reda”, točnije na samoj maratonskoj stazi u blizini Maksimira, dok sam očinski pomagao kćerki Nikolini da istrči svoj prvi Zagrebački maraton i koji će nadam se pamtiti jer to svakako spada u red uspomena koje ostaju za čitav život.  Bez grča na licu i sa osmijehom mahnuli smo i nas dvoje našim maratoncima, uputili si poruke podrške na zagrebačkim ulicama, a kasnije na cilju i satima poslije toga na društvenim mrežama razmjenjivali dojmove o utrci, koja će nam svima koji smo trčali te nedjelje ostati u lijepom sjećanju.

Posebno su emotivni bili Zvjezdana i Zlatko. U nastavku evo i njihovih priča.

Zvjezdana Privara – Race time 4:13:25   Chip time 4:12:26

Više se ni ne sjećam koliko godina trčim. Petnaestak godina, sigurno. To je bilo trčanje po šest kilometara dok se jednom nisam odvažila na prvi veću dužinu od nekih 16 kilometara. Prvi polumaraton istrčala sam u Osijeku prije četiri godine, a prošle godine istrčala sam ih šest.

Svakom trkaču je želja istrčati maraton. To je nešto iznad svih ostalih želja ako govorimo o trčanju. Probijanje vlastitih granica, možda bi to mogla nazvati i ludost. To je jednostavno kraj ili cilj nečega kada trčiš. To je nešto što sam zaista željela. Mislila sam da je to nemoguće u mom slučaju. U jednom mi se trenutku javio “glasić” koji mi je počeo šaptati maraton, maraton, pa sam se odvažila probati. Trebalo mi je tri mjeseca priprema. Bilo je tu svega, krvi, znoja, suza, žuljeva i svega ostaloga. Tih šesnaest tjedana odrađivala sam program priprema za maraton koji je sastavio Mile Skelin.

Respektirala sam sve savjete maratonaca, pa i taj program priprema, no ipak ja sam ta koja najbolje poznaje svoje mogućnosti pa sve te savjete nisam uzimala doslovno, a i sam  program tijekom priprema  prilagođavala sam svojim trenutnim mogućnostima. Slušala sam sebe i svoje tijelo, baš kao i kod polumaratona, kada sam se učila na svojim vlastitim greškama. Kada god sam poslušala nekog drugoga, shvatila sam da možda i nisam trebala. Kažem, respektiram, ali prije svega bitno je naučiti poznavati sebe, svoje vlastite mogućnosti i svoje tijelo.

Sve što sam odradila, sama sam odradila. Šesnaest tjedana “u grubo” sam se držala tog programa, iako nisam išla školski,  probijala sam “vlastite zidove”. Pripreme su bile ozbiljne i bez toga sigurno ne bih mogla ostvariti svoj cilj. Treba biti realan. Puno je bilo uloženog truda.  Od intervala utorkom i četvrtkom, do istrčavanja dužina vikendom. U programu za maratonce početnike koji je izradio Mile Skelin,  možeš si zadati vrijeme za koje želiš istrčati maraton. Na osnovu toga dobiješ sve izračune, koliko bi ti trebali biti intervali, brzine, koliko bi to trebalo iznositi po kilometru, tako da na osnovu toga imaš sve potrebne okvire a samim time i manje lutaš prilikom treninga – pojašnjava Zvjezdana.

Moja djeca Anja i Filip, vječna inspiracija

Sam maraton teško mi je opisati riječima. To je zaista bilo nešto posebno. Pogotovo kada su me djeca dočekala na cilju. I na majici sam imala ispisano “moja djeca Anja i Filip, vječna inspiracija” . Upravo su mi oni bila moja najveća motivacija uz ono moje “ja”  jer ovo je nešto što sam isključivo samo “ja” mogla odraditi za sebe.  Nema ti pomoći. Kod mene nema odustajanja .

Od točke A do točke B nema stajanja kada si to zacrtam. Takav je moj sportski duh.

Samo je nebo granica

Cijela utrka je bila divna. Imala sam kako se to stručno kaže izvrsnog “pace-makera”, Maju Bonačić, državnu prvakinju. Izuzetno nas je vodila čitavim maratonskim putem. Bodrila nas je, davala nam savjete kada treba popiti vode, uzeti gel, a sve su to “sitnice” koje su jako važne. Zahvaljujući njoj, mada se radilo o maratonu, ovo mi je bila jedna od lakših iz kategorije “psihičkih” utrka, u smislu da je sve netko drugi odrađivao savjetima za sve ono što treba činiti za vrijeme utrke. To je strašno važno, pogotovo kada nemaš iskustva s držanjem ritma, uzimanjem vode i svih ostalih elemenata koji čine utrku. Emocije te ponekad ponesu, a to zna biti greška i počesto onda utrka ne završi dobro.  Zadnjih sedam kilometara odvojila sam se od grupe jer nam je bilo sugerirano da to učini tko može. Na kraju je sve ispalo super. Stigla sam na cilj živa i zdrava, što je i najbitnije u čitavoj toj priči.

Svom prvom maratonu prišla sam sa velikim strahopoštovanjem, nisam ništa prepustila slučajnosti, pa možda i u tome leži tajna uspjeha. Puno je trkača “palo” upravo na tome. U velikoj želji zna se “izgoriti”.  Uz sve ozljede koje sam imala, lijekove koje pijem, drugačije maratonu ni nisam mogla pristupiti.  A što dalje? Dalje je polumaraton u Apatinu, maraton u Crikvenici, ma bit će još puno toga. “Uz Božju pomoć i srce junačko” – što mi je parola, sve je moguće. U jednom dahu ispričala mi je Zvjezdana. Od srca joj čestitam na uspjehu, uz isto tako jednu dobro poznatu parolu kako je “samo nebo granica”.

Zlatko Platužić  – Zacrtani cilj, jaka volja i motivacija  

Do 2013. trčkarao sam ne više od 6 km. Na nagovor prijatelja, počeo sam trčati duže dionice i u studenom 2013. istrčao prvi polumaraton. Do sad sam istrčao 28 polumaratona, pa je nekako logičan slijed bio da pokušam i maraton. Pripremao sam se tijekom ljeta i prvi maraton sam istrčao u Zagrebu 25. 8. 2018.

Jučerašnji maraton mi je bio drugi istrčani i popravio sam rezultat za oko 6 minuta, te ga istrčao ispod četiri sata. Nije bilo lako pripremati se i redovito trenirati tri puta tjedno, jer maratonski treninzi zahtijevaju puno vremena, te fizičke snage i psihičke stabilnosti.

Monotono je sam trčati 4-5 sati u ranu zoru po cestama izvan grada. Ali imao sam zacrtani cilj, jaku volju i motivaciju. Na jučerašnjem maratonu dogodio mi se problem s grčevima u mišićima nakon 30. km, te sam zbog toga morao nekoliko puta stajati i hodati. Da nije bilo tako, rezultat bi bio 10-15 minuta bolji. Ne, ne smeta, jer veselim se, budući da sam ostvario zadani cilj. Istrčao sam maraton ispod četiri sata. Race time 3:58:22  Chip time 3:57:46

Sve u svemu, ovo je jedna lijepa sportska priča. Nadam se da će našim brojim rekreativcima poslužiti kao poticaj. Jedva čekam iduću utrku i sportsku priču koju će ispisati neki novi trkači koje sve češće možemo vidjeti na sportskim terenima i ulicama Đakova.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here