Nekako u ovo vrijeme prošle zime, uživao sam čitajući knjigu “Čudno je u mojoj glavi” Orhana Pamuka, Nobelovca i autora bestsellera “Zovem se Crvena”. Knjiga je to o ljudskoj čežnji i zasigurno jedno od Pamukovih najboljih postignuća. Priča je to o Mevlutu koji je lutao ulicama Istanbula prodajući bozu i razmišljajući o čudnovatom osjećaju u svojoj glavi, senzaciji zbog koje se osjeća drugačijim od drugih, sve dok se sudbina ne pobrine da mu još jednom objasni što je ono za čim je oduvijek žudio.
Taj prodavač boze, napitka za koji do tada nisam čuo, podsjetio me na nadimak našeg sugrađanina Željka Kovača – Buze, zaljubljenika u lokalni sport, posebno u nogomet, u kojem je i danas aktivan, doduše ne više kao igrač, već kao trener najmlađih nogometaša i tajnik Hrvatskog nogometnog kluba “Đakovo Croatia”. Kao dečkić, na stadionu “Jedinstva” u Đakovu, gdje sam i odrastao, često smo igrali nogomet – započeo je svoju nogometnu priču Željko Kovač – Buza. Na tribinama, valjda krateći vrijeme, često nas je znao gledati jedan stariji čovjek, rodom iz Bosne. U to vrijeme bio sam brz i hitar dječak, igrao sam napadača, baš kao i tada poznati nogometaš, Mehmed Buza iz Zenice. Nakon jedne od tih utakmica, a na kojoj sam postigao nekoliko golova, prišao nam je, pa me pred svima pohvalio, a zatim i rekao: – Pa ti si isti Mehmed Buza! Eto, tako sam dobo nadimak – Buza. Nadimak koji mi je ostao i po kojem me mnogi znaju i danas. Onaj “pravi” Mehmed – “Majstor” Buza bio je jedan od najcjenjenijih i najpoznatijih igrača sa prostora bivše Jugoslavije. Legendarni napadač i član “Čelikove” najslavnije generacije ostao je jedan od sinonima za čvrstu i požrtvovanu igru Zeničana.
Nema odabrana galerija ili galerija je izbrisan.
I moja dva brata, bili su izvrsni nogometaši – nastavio je Buza. Mada nismo imali problema s Taličnim Tomom, a i nismo bili loši momci, jedno vrijeme zvali su nas braća Dalton. Odakle je to poteklo, i tko nas je prvi tako nazvao, više se i ne sjećam. Vjerojatno je razlog taj što su u to vrijeme svi čitali stripove, a među brojnim crtanim junacima, Daltoni su bili prilično popularni likovi. Tu šalu na naš račun, i braća i ja smo prihvatili, nismo se ljutili. Neko vrijeme nosili smo taj zajednički nadimak, a onda, kako to obično biva, s vremenom je pao u zaborav. Kad već spominjem braću, imam brata blizanaca Branka i starijeg brata Mladena. Branko je poput mene dugo vremena igrao nogomet, a Mladen je svoju nogometnu karijeru završio u mlađim juniorskim kategorijama. Branko je u “Jedinstvu” bio do juniora, a onda je prešao u NK “Croatia”. Iako sam ja ostao u “Jedinstvu”, rijetko je između nas bilo bratskih derbija. Glavni razlog je taj što je “Croatia” uvijek bila rang niže. Odigrali smo tek nekoliko prijateljskih utakmica. Bile su to osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća – prisjeća se Buza. Sva trojica rođeni smo na “Pazarištu”, tako reći na stadionu. U Vesingerovoj ulici koja je bila uz samo igralište. Nismo se imali gdje dalje igrati, a stadion je bio naše dvorište. Normalno je bilo da je nama dječacima najdraže bilo igrati nogomet. Neki poput mene, zaljubili su se tada u taj sport, a godinama kasnije, priključili smo se i klubu. Kao pionir registraciju u “Jedinstvu” dobio sam 1975. godine.
Prvi trener bio mi je legendarni Bambo, a to vrijeme moglo bi se nazvati i početkom moje nogometne karijere. Bambo je bio trener kod kojeg su treninzi jako dugo trajali. Gotovo dva sata. Volio je da budemo redoviti na treninzima, a to je tada bilo dva do tri puta tjedno. Tako je nekada bilo. Danas su druga vremena, trenira se puno više. Trener Bambo, u to vrijeme, bio je pojam u Đakovu. Za razliku od njega, ostali treneri su bili uglavnom samo prolaznici. Kako su dolazili, tako su i odlazili. Koliko se sjećam bio je to period do ranih osamdesetih godina. Trener Bambo stigao je u klub šezdesetih godina i tu je kao igrač i trener proveo više od dvadeset godina.
Moja generacija
U moje vrijeme jedan od boljih igrača bio je Branko Kosi. U toj generaciji igrali su još Ivica Čota, Željko Rupčić, sve redom sjajni igrači koji su imali bogatu nogometnu karijeru. U seniorima sam igrao s jako puno poznatih đakovačkih igrača. Od legendarnog Antuna Francema – Tote, pa do mnogih drugih. U pionirima sam krenuo kao napadač, lijevo krilo, a karijeru sam u “Jedinstvu” završio na desnom bočnom. Tada se to zvalo bekovi. Nogomet je u to vrijeme bio drugačiji. Mi koji smo igrali obranu, nismo smjeli prijeći centar. Kada bi se to dogodilo za vrijeme utakmice, odmah bi uslijedila kritika trenera. Moja aktivna nogometna karijera trajala je od početka 1975. do 1994. godine. Gotovo čitavu karijeru proveo sam u “Jedinstvu”, a tek pred sam kraj igrao sam u “Rataru” iz Piškorevaca, u klubu u kojem sam kratko igrao kao juniorac, jer tada još nije bilo mjesta za mene u seniorima “Jedinstva”. Ubrzo, nakon odsluženja vojnoga roka vratio sam se u svoj matični klub. To je bilo 1984. godine. Nešto malo, već pred kraj karijere, igrao sam i u “Rekordu” iz Kondrića.
Je li bilo šanse za neki iskorak više, teško je reći. Prilično sam realan. Uvijek za sebe kažem da sam bio trećeligaški igrač. Nije bilo ni toliko managera kao danas, trebalo je imati i puno sreće da te netko primijeti. Sjećam se da mi je Toto, koji je tada bio u Belgiji, govorio, kako sam igrački puno bolji od pola njih koji su tamo igrali, kako nisam ništa lošiji od igrača koji su tada igrali u drugoj belgijskoj ligi. Možda smo bili i preskromni, nije bilo toliko odlazaka kao danas. Sve u svemu, teško je o tome suditi iz današnje perspektive. I danas sam ponosan da sam pet godina bio standardan u svom klubu – “Jedinstvu”. Odigrao sam, sveukupno, preko tristo natjecateljskih i prijateljskih utakmica!
Trenerski posao
U trenersku školu, upisao sam se na nagovor Tihomira Češnika, trenera koji je već godinu dana radio u klubu, ali nije imao “papire” za licenciranog trenera. Vlasnik sam Uefine trenerske licence. To znači da mogu biti trener svih kategorija. Od prve lige, pa sve do niželigaša. Od 2000. do 2005. godine bio sam uključen kao vanjski suradnik za školovanje nogometnih trenera na području Slavonije i Baranje. Radio sam sa mlađim kategorijama. Ivica Grnja, koji je bio glavni instruktor za Slavoniju i Baranju, prepoznao je moj rad i na njegovu inicijativu obnašao sam tu dužnost. To mi je bila velika čast. Za vrijeme mojeg rada s mlađim kategorijama, “izniknulo” je nekoliko vrhunskih, danas poznatih igrača. Izdvojio bih vratara Ivana Vargića i Marka Hanuljaka, koji je prošle godine potpisao za Fiorentinu. Sjećam se, tamo negdje na početku karijere Ivana Vargića, roditelji prigovarali pa zašto mi baš on brani. Govorili su mi, pa nije on vratar, što nisi nekoga drugog stavio na gol?! Pamtim jednu utakmicu, igrali smo u Valpovu. S nekih dvadesetak metara, protivnički igrač, onako iz nemoći, uputio je loptu prema našem golu, a Ivan je baš u u tome trenutku imao raširene noge, lopta mu je prošla ravno kroz njih i tako smo primili zgoditak. Nedavno za blagdane, kada je bio u Đakovu, u šali sam ga pitao, sjeća li se toga? O, da, sjećam se, kako se ne bi sjećao – priznao mi je. No, eto, marljivim i ustrajnim radom, ispravio je te početničke greške, i stvarno je daleko dogurao. Redovitost na treninzima, upornost, izvršavanje obaveza i svega onoga što se traži od početnika uvijek daje rezultate – pojašnjava mi Buza i prisjeća se jedne zanimljivosti vezane za trenerski posao. Jedan vikend sjedio na klupi u ulozi trenera na pet utakmica Klub je 2004. godina djelovao u pet uzrasnih kategorija (mlađi i stariji pioniri, kadeti i juniori i seniori). Kako tih godina situacija u klubu nije bila sjajna dogodilo se da sam jedan vikend morao biti u ulozi trenera svih pet kategorija što i nije baš pohvalno. U subotu prije podne vodio sam utakmice mlađih i starijih pionira čiji sam i bio trener, a kako je trener seniora nenadano dao ostavku odmah poslije završenih utakmica mlađih i starijih pionira sa seniorima sam morao putovati u Našice. Taj dan ostao sam bez ručka, ali mi nije bilo žao jer izborili smo pobjedu u Našicama. Drugi dan sam vodio utakmice kadeta i juniora jer me već prije zamolio njihov trener da ga mijenjam zbog privatnih razloga.
O monografiji
S obzirom da sam igrao u klubu jako dugo, a tu sam i završio nogometnu karijeru, kroz razgovore sa drugim ljudima, zajednički je zaključak bio da je upravo tako nešto nedostajalo. S tom monografijom koju sam ja izdao, klub je dobio, a to je moje osobno mišljenje, svoju osobnu kartu. Za svakoga igrača koji je odigrao barem jednu utakmicu može se pronaći podatak. To mi je bila želja. Puno sam proveo u klubu, znam dosta toga, no novi igrači koji dolaze, naravno da ne mogu znati povijest kluba. Monografija daje uvid u sve ono što se dogodilo nekada. Ovom knjigom točno se može vidjeti tko je najviše utakmica odigrao, tko je najviše pogodaka postigao, u kojem periodu je igrao. Svako razdoblje imalo je svoje junake. U knjizi se može vidjeti da je NK “Jedinstvo” iznjedrilo kroz povijest od 1962. do 2016. godine jako puno igrača. Pravo je blago što možemo pronaći i brojne fotografije, rezultate, kao i tablice svih odigranih sezona. Na toj knjizi sam radio oko deset godina. Bio je to težak i dugotrajan posao, nije bilo lako i jednostavno doći do svih tih podataka i dokumentacije. Puno toga trebalo je biti pohranjeno u arhivi kluba, ali tamo sam je pronašao najmanje. Izvor mi je bio “Gas Slavonije”, a za određeni broj godina morao sam i do Zagreba u Nacionalnu biblioteku. Monografija sadrži 500 stranica, međutim, sigurno još toliko imam spremno za mlađe uzrasne kategorije. U bliskoj budućnosti, želja mi je obraditi i te podatke i izdati i tu knjigu. Nadam se da će se naći netko tko bi mi pokroviteljski pomogao da se objavi. Mišljenja sam da će to još više obogatiti klub.
Maketa tribine stadiona Đakovo Đakovčanina Željka Kovača
Svoju svestranost pokazao je još prije dvadesetak godina kada je napravio maketu tribine tadašnjeg Jedinstvo, a danas HNK Đakovo Croatia i klupskih prostorija ispod nje. Da stvar bude još zanimljivija, maketa je napravljena u cijelosti od običnih drvenih šibica. Koliko se sjeća, Kovač kaže da je u ovaj rad utrošeno desetak tisuća šibica, a maketa i danas krasi prostorije podno tribina stadiona Đakovo.
Trčanje – moja druga ljubav
Osim što sam trener, obnašam i dužnost tajnika kluba, a za sve to potrebna je i dobra psiho-fizička sprema – uvjerava me Buza. Zato svakodnevno radim i na svojoj kondiciji. Trčanje je nakon nogometa moja druga ljubav. Ta ljubav traje još od školskih dana. Trčao sam za školu, što za osnovnu, što za srednju. Kod kuće još uvijek čuvam osvojene pehare sa tih utrka. U to vrijeme nije bilo atletskog kluba, pa se samim time nisam ozbiljnije mogao okušati u atletici. Da je bilo drugačije, tko zna gdje bi mi bio kraj. I godinama nakon svoje nogometne karijere, svakodnevno trčim na stadionu u Đakovu dužinu od 5km. U mjesec dana, dogodi mi se možda nekoliko puta da sam spriječen, a onda mi to jednostavno nedostaje.
Futsalski dani
Osim velikog nogometa igrao sam i mali nogomet. Od 1980. godine pa do 1995. godine bio sam u ekipi koja je nerijetko osvajala brojne turnire. Neki su se znali šaliti na moj račun, kako nikada nisam bio neki nogometaš, ali da sam uvijek bio u odličnoj ekipi. Iz tog vremena pamtim da nam se ponudilo da budemo član Druge malonogometne lige. To smo i prihvatili, a ja sam bio trener prvoosnovanog malonogometnog kluba u gradu. Bio je to malonogometni klub “Đakovo”, koji se natjecao u Drugom razredu hrvatske futsal lige.
Prvih četiri-pet godina, mi smo bili i prvaci, no kako to obično biva, nismo imali financijskih sredstava za Prvu ligu. Doduše, igrali smo i kvalifikacije za rang više, u Pločama i Zagrebu, međutim, nismo prošli. Jednom smo i razigravali u Sisku sa predzadnjim iz Prve lige, imali smo dobar rezultat u Đakovu, međutim u Sisku smo izgubili. Imali smo tada stvarno odlične igrače futsala. Na golu je bio Čedo Maras, igrali su još Tomislav Šetka, Damir Lelas, Damir Išasegi, Igor Tot, Stjepan Jukić i mnogi drugi. Desetak godina kao trener i tajnik proveo sam u tom malonogometnom klubu. Nogomet danas, budućnost i kakvi su uvjeti rada danas? Iza nas je kratka zimska pauza. Treninge imamo četiri puta tjedno, plus utakmica. Četiri su to aktivnosti prijepodne, a isto toliko i poslijepodne I to je jedan od razloga zašto je teško je uspoređivati nogomet jučer i nogomet danas. Ne volim se povoditi za bivšim igračima, koji često kažu, eh, kad smo mi igrali nogomet, to je bio nogomet.. Nije istina. Nogomet danas nije isti. Drugačije se igra i radi. Fizička priprema je broj jedan, više se trenira, a igrači su puno spremniji. Kod nas u Đakovu, sva djeca koja prođu nogometnu školu, a u to sam se uvjerio, kroz svoje treniranje od 25 godina, najmanje mogu postati trećeligaški igrači. Bitno je samo koliko će se posvetiti treniranju Druga strana medalje je to što su uvjeti vrlo loši. I to u većini sportova. Obzirom na tu činjenicu, postižemo više nego odlične rezultate. Pogotovo se to osjeti, u zimskom periodu kada nemamo dvorane, nemamo terene sa umjetnom podlogom, a to je neki minimum. Na nivou cjelokupne Hrvatske mora se puno toga promijeniti. Amaterski klubovi su u podređenom položaju. Takav je sustav, gdje nikada amaterski klub neće doći na zelenu granu. Ne možemo zadržati kvalitetu, jer sve što valja, već u ranoj dobi odlazi. Roditelji odvoze djecu već sa 7-8 godina u Osijek. Dok se to ne riješi na neki drugi način, nema budućnosti za amaterizam – iznosi mi svoje mišljenje Buza.
