SPORTAŠ TJEDNA – ANDREJ KEDVEŠ
Dileme ovoga tjedna nije bilo. Legendarna sarajevska olimpijska dvorana Zetra bila je domaćin Svjetskoga prvenstva u kickoboxingu na kojemu je nastupio i đakovački borac Andrej Kedveš. U konkurenciji 25 boraca do 71 kilograma u K – 1 disciplini Andrej je ostvario četiri uvjerljive pobjede i tako se plasirao u finale. Cijeli grad disao je za Andrejevu pobjedu protiv Ukrajinca, ali, u neizvjesnoj borbi, pobjeda je otišla na stranu Vitalija Dubine. Ovo je, poslije Duvnjakovih rukometnih medalja, najveći uspjeh đakovačkoga sporta. A njemu su tek 22 godine i vjerujemo da će 2021. godine i Svjetsko prvenstvo u Moskvi donijeti i zlatnu medalju. A za naš izbor i srebro je dovoljno.
Iako imate samo 22 godine iza vas je impresivna karijera. Nakon niza naslova prvaka Hrvatske, Europe, sada je stigla i ova svjetska titula. Vjerujem da se dojmovi još nisu slegli, ali što vam je sve prolazilo kroz glavu ovih sedam sarajevskih dana?
- Da, točno je sve što ste rekli. Jako je puno stvari koje prolaze kroz glavu u takvome tjednu; tjednu u kojemu se svaki dan borite. Ipak, pokušao sam se svaki dan koncentrirati na nadolazeći meč i ne zamarati se previše pogledima u budućnost.
Gotovo ste godinu dana zbog ozljede bili izvan ringa. Nakon pet teških mečeva, je li sa zdravljem sve u redu?
- Da, nakon duže pauze ponovno sam se vratio u ring i odradio odlično natjecanje. Srećom, nakon ovih pet mečeva nema većih ozljeda. Naravno, prisutne su modrice i manji bolovi, ali to je sve zanemarivo.
Zahvaljujući vašem treneru Danijelu Šimundiću i vama, Đakovo se svrstalo u krug hrvatskih borilačkih centara. Zasigurno nije bilo lagano proći put od anonimnoga borca do svjetskoga viceprvaka. Možete li napraviti kratku retrospektivu svoje karijere?
- Da, diljem Hrvatske znaju da je u Đakovu jedan kvalitetan sportski klub koji odlično radi već duži niz godina. Što se tiče moga puta, to je kao i za svaki uspjeh, potrebno puno uloženoga vremena, truda i odricanja. Na početku karijere, cilj mi je bio osvajati manje turnire u Hrvatskoj, a kasnije biti državni prvak. Nakon toga, apetiti su počeli rasti i jednostavno, korak po korak, išao sam naprijed i težio svjetskome vrhu.
Izjavili ste da ćete u Moskvu 2021. godine po svjetsko zlato. Znači li ti uskoro i odlazak u Zagreb gdje su ipak bolji uvjeti za pripreme?
- Da, u planu mi je za dvije godine otići u Moskvu i osvojiti medalju sjajniju od ove iz Sarajeva jer smatram da dotada mogu još napredovati i da takav uspjeh nije neostvariv. Trenutno studiram u Zagrebu, tako da već sada dio priprema odrađujem u Zagrebu gdje imam nešto više sparing partnera.
Mnogi borilačke sportove smatraju opasnima i surovima. Kojim biste ih argumentima razuvjerili?
- Nažalost, to je jedna predrasuda mnogih ljudi prema borilačkim sportovima. Prema mome mišljenju, dio krivnje za to snose mediji koji krivo predstavljaju ove grane sporta te zbog toga i ljudi steknu krivi dojam; ne svrstavaju nas u sportaše, već etiketiraju kao ograničene i agresivne osobe. Međutim, to je prije svega sport u kojemu postoji ogroman respekt boraca, veliki trud i rad svakoga pojedinca koji ga na kraju čini većim čovjekom.
Je li ovaj uspjeh u Sarajevu znak za prelazak u surov svijet profesionalizma?
- Dosada imam skoro 20 profesionalnih mečeva, tako da sam već iskusio te vode. Ipak, draži mi je amaterski dio, kojemu se i želim više posvetiti. Jedan od razloga je financijski bolja situacija koju pruža amaterski kickboxing, u vidu stipendiranja kategoriziranih sportaša. Osim toga, veliko je zadovoljstvo nastupati i predstavljati Hrvatsku na amaterskim svjetskim i europskim prvenstvima.
Pohvale stižu sa svih strana. Hoće li vaš uspjeh otvoriti mladim boricima i bolje uvjete za treninge i natjecanja?
- Iskreno se nadam da će ovaj uspjeh pridonijeti, na bilo koji način, još boljem razvoju našeg Kickiboxing kluba Blitz i njegovih boraca.
U nekoliko rečenica opišite svog vjernog trenera Danijela Šimunića.
- Danijel je, prije svega, jako dobar čovjek s kojim, od svoje 14. godine, provodim svaki dan po nekoliko sati. Uz njega sam praktički odrastao i formirao se kao sportaš, ali i kao osoba. Osim toga, zasigurno je kvalitetan trener, što potvrđuju i rezultati, a posebice i činjenica da je nedavno postao izbornik hrvatske kickboxing reprezentacije.
Obično se nogometne i rukometne reprezentacije gledaju na javnim mjestima. Vi ste kao predstavnik maloga sporta, doživjeli da se vaš finalni meč gledao u đakovačkim kafićima uz gromoglasno bodrenje; kakav je osjećaj?
- Da, drago mi je da me ovaj puta puno ljudi gledalo. Uvijek su me ljudi ispitivali gdje mogu pronaći prijenos, kojega često nije bilo. Tako da, ovaj su me puta mogli pratiti i preko malih ekrana, što mi je svakako bila još veća čast i podrška.
Što biste rekli o Andreju izvan ringa?
- Izvan ringa sam običan student koji živi život sličan kao i njegovi vršnjaci i uživam u njemu!
