IN MEMORIAM – JOSIP BEGOVIĆ – BEGO (22. 7. 1956. – 26. 7. 2024.)
Ljetne vrućine, Europsko nogometno prvenstvo, Olimpijada u Parizu samo su neki događaji koji ovih dana zaokupljaju misli većini ljudi posebice sportašima tako da mnoge vrijedne stvari ostanu nezabilježene. Ponekad se radi i o našim subjetkivnim slabostima….
Tako nas često iznenadi neka lokalna vijest, a upravo u takvoj je atmosferi pomalo „ispod radara“ prošla vijest da je preminuo Josip Begović – Bego, dugogodišnji nogometni golman kojega, iako nije ostvario profesionalnu nogometnu karijeru, možemo i moramo svrstati u legende đakovačkoga nogometa, posebice golmana po kojima je Grad Đakovo posebno poznat. Od pokojnoga Stjepana Kadovića preko Antuna Žitnjaka, Pave Majera, Franje Verhasa, Josipa Drljepana, Krešimira Salamona, Miljenka Marasa, Čede Marasa, Željka Matasovića, Božidara Mašića, Saše Belliana, Branka Ilijova, Miroslava Žitnjaka, Ivana Petrovića, Stjepana Begovića, Ivana Vargića, Stipe Nevistića pa sve do danas vrsnoga Ivana Nevistića i mladih golmanskih snaga koje dolaze, svakako da i ime Josipa Begovića zaslužuje svoje mjesto.
Autor ovih redaka imao je dugogodišnju sreću pratiti nogometne korake Josipa Begovića kojega sam, kao kadet i junior tadašnjega Jedinstva, upoznao na treninzima i utakmicama.
Tijekom golmanske karijere koja je započela u semeljačkom Poletu, Begović se morao stalno dokazivati jer je uvijek imao vrsnu konkurenciju. Branio je uz Verhasa, Drljepana, Marasa, Matasovića, i uvijek je bio siguran u svoje golmanske vrijednosti. Sjećam ga se da je Pazarištem često, za vrijeme utakmica Jedinstva, odjekivao uzvik: „Moja!“ To je bio znak da je protivnička momčad izvodila korner ili slobodan udarac, a Begović je istrčavao sa svoga gola i ovim povikom davao do znanja svojim suigračima da će uhvatiti loptu i tako osujetiti protivničku opasnost. Medo, Hajro, Cerjan, Čango, Dida, Đego, Franco, Grga, Matić, Grof, Manson, Cile, Rupa, Žile, Dilber, Gaco… mogli su odahnuti znajući da je lopta u sigurnim rukama. Često se u obranu vraćao i stasiti Toto kako bi pomogao obrambenoj liniji, ali najčešće je sve probleme rješavao Bego.
Posljednjih godina često smo se susretali pred trgovinom NTL-a i prisjećali se lijepih nogometnih vremena. Bego je, kao i većina starijih igrača, imao zaćuđujuće pamćenje, gotovo sa svake utakmice u kojoj je sudjelovao. “Sjećam se kada smo igrali protiv Dinama iz Orlovnjaka…, počinjao bi priču o mnogobrojnim utakmicama koje je emotivno proživljavao. Često je spominjao i suigrače i mnogobrojne anegdote tijekom golmanske karijere. I do posljednjega je trenutka živio nogomet i bio ponosan na svoga sina Stjepana koji je krenuo njegovim golmanskim stopama. Često je Bego dolazio na Stadion Đakovo, stao bi pored zaštitne ograde i sa svojim bivšim suigračima vraćao se u nogometna sjećanja. Uvijek me je znao upitati: “A kako brani onaj moj mali”?
Josip Begović igrao je u „zlatnoj generaciji“ đakovačkoga nogometa. U dresu Jedinstva branio je ukupno 226 utakmica i to od 1975. do 1989. godine. Tijekom toga razdoblja Begović je jedno vrijeme branio i za gradskoga rivala Croatiju, a karijeru je završio u vinkovačkoj Spačvi.
Mnogi će ga se, posebice starije generacije, sjećati i kao golmana tada legendarne malonogometne momčadi „Trgoprometa“ koja je žarila i palila tadašnjim turnirima u gradu, ali i Slavoniji i Baranji. Bego je isto tako uspješno čuvao leđa Mikuli, Ziki, Gaci…
Josip Begović – Bego sahranjen je 29. srpnja 2024. godina na Gradskom groblju u Đakovu.
Počivao u miru!
