IN MEMORIAM – ANTO MIKEŠIĆ (4. 5. 1966. – 4. 1. 2023.)
Kako je loše završila – smrću Mirka Vidakovića Dide – 2022. godina, isto tako je loše krenula i nova 2023. godina. Naime, već u rano jutro 5. siječnja gradom se brzo pronijela vijest da je preminuo Anto Mikešić, dugogodišnji nogometaš Jedinstva, Đakova i Croatije, malonogometaš, zaposlenik đakovačkoga Doma zdravlja, vrsni fizioterapeut u mnogim đakovačkim klubovima i osoba koja je cijeli svoj život posvetila đakovačkom sportu. Popularni Miki, kako su ga od milja svi zvali, bio je član NK Jedinstvo, a kasnije i đakovačkih klubova Đakova i Croatije. Njegova aktivna seniorska nogometna karijera trajala je od 1985. do 2004. godine, a za Jedinstvo i Đakovo odigrao je 182 službene utakmice postignuvši 37 golova. Mikešić je igrao i u NK Šokadija. Za klub iz Strizivojne odigrao je 99 utakmica, a u polusezoni 2009.2010. bio je i trener.
I uz nogomet počinje i moje osobno poznanstvo s Mikijem. Naime, ranih osamdesetih godina nastupao sam za pionire Jedinstva zajedno s generacijom rođenom 1967. godine. Pod vodstvom trenera Bogdana Mihajlovića Bambe svoje prve natjecateljske korake, uz mene, ostvarili su: Žitnjak, Bartolović, Kajba, Gadžić, Sopta, Češnik, Mihaljević, Janjić, Ptiček, Raspudić, Plazonja, Andrišek… a juniore su činili igrači rođeni 1965./66. među kojima se nalazio i Anto Mikešić. Često smo gledali treninge koje je s tadašnjim juniorima vodio Mirko Vidaković. Sjećam se i mnogih utakmica koje smo kao tadašnji pioniri, igrajući predigru juniorima, gledali u Ligi Slavonije i Baranje. Posebno je pozornost plijenio stoperski par Mikešić – Nevistić, dvojac sasvim suprotnih karakteristika. Miki izuzetno tehnički potkovan, plijenio je mirnoćom u igri, znao je odlično čitati protivničke namjere, dominantan u skoku, miran i staložen pronalazeći najjednostavnija rješenja i u najtežim nogometnim situacijama. A iza njega drugi Ante – Nevistić koji je plijenio svojom britkošću i odlučnošću te je u to vrijeme bio pravi stoper kod kojega je mogla proći lopta, ali igrač nikako ne. A ispred njih mali Darko Blažević veznjak, vižljast i brzih i točnih nogometnih rješenja, a često spominjan i kao vrsni strijelac. Upravo njih trojica bila su inspiracija našoj mlađoj generaciji koja je sanjala trenutak kada će biti priključena juniorskoj momčadi. Jednostavno u tim trenucima oni su nam bili uzori od kojih smo kopirali mnoge pokrete i stil igranja. Jer ipak su oni bili stariji i većina njih kasnije će zakucati i uspješno nastupati u seniorskom sastavu.
Upravo je ova trojka ostala i dio zajedničkoga društva koje je ostalo na okupu sve do današnjih dana. Uz njih trojicu, Saša Bellian, Nedjeljko Matković, Damir Lelas, Tomislav Šetka, Mirko Kajba, Radoslav Gusić, Marinko Mašić, Zorić… činili su tada talentiranu nogometnu generaciju.
Mikešić kao nogometaš definitivno se potvrdio u NK Croatia s kojom je sredinom devedesetih godina dosegnuo zvjezdane trenutke đakovačkoga nogometa. Nakon zaključene nogometne karijere velikoga nogometa, Miki je bio i član Malonogometnoga kluba Đakovo koji je nastupao u Drugoj malonogometnoj ligi Istok. Nakon aktivne nogometne karijere i dalje je ostao u nogometu: kao dugogodišnji fizioterapeut stjecao je iskustvo koje će kasnije prenijeti i na ostale sportske klubove u kojima je radio: Rukometnom klubu Đakovo, Ženskom rukometnom klubu Đakovo, Odbojkaškom klubu Đakovo. Osim toga, Mikešić je bio i zaposlenik odjela fizioterapije Doma zdravlja Đakovo. Gotovo dvadeset godina rada u đakovačkim klubovima potvrdili su ga kao jednoga od zaštitnih znakova dvoranskih sportova. Miki sa svojom legendarnom žutom torbom (onom Rukometnoga kluba Đakovo) često je znao boraviti i po cijeli dan u dvorani (od ženskoga rukometa preko odbojke do muškoga rukometa). A vodio je brigu o prevenciji ozljeda i zdravlju velikoga broja đakovačkih sportaša. Kada se radilo u ozljedama, sati i sati rehabilitacije provođeni su i na radnom mjestu jer mnogi su sportaši zazivali Mikija koji kao da je imao neki čarobni štapić kojim je rješavao sportske ozljede. U tim nastupima plijenio je mirnoćom, nit jednu ozljedu nije doživljavao panično čime je i samim igračima odmah ulijevao dozu optimizma da problem nije tako velik kako iz prve ruke izgleda.
Miran, tih, koncentriran na teren, u nastupima hladnokrvan i pravovremen. Jednostavno, fizioterapeut kojemu su svi vjerovali. I eto, sudbina je tako htjela da je Đakovo u samo pet dana ostalo bez dvojice vrsnih fizioterapeuta: pretposljednjega dana prošle godine preminuo je Ivica Privara koji je svoj zanat izučavao i usavršavao upravo uz Antu Mikešića. A sve se to zbivalo u vremenima kada nije bilo studija fizioterapije već se puno toga učilo na licu mjestu i putem dostupne literature. Posljednjih desetak godina Anto Mikešić bio je i stalni liječnik na Malonogometnom božićnom turniru gdje mu nije bilo teško niti voditi zapisnik, vrijeme, voditi prijavu igrača. Jednostavno, poslovičnim rječnikom rečeno: „Bio je katica za sve!“.
I u privatnom životu Miki je iskazivao sportske osobine: miran, tih, samozatajan, nenametljiv, staložen, jednostavno „dobri duh“ bilo koje okoline u kojoj je djelovao. Polagani hod pod ruku sa suprugom Ivankom nešto je što je odavalo dojam zadovoljnoga i mirnoga čovjeka koji nije imao potrebu nametati se okolini. Jednostavno, živio je svoj mirni obiteljski život, radeći posao kojega je volio i pomažući mnogim ljudima koji su ga zazivali u potrebi (sportaši). A to su osobine velikih ljudi koji za svoja djela ne traže posebne plaće već su ispunjeni zadovoljstvom jer mogu služiti zajednici u kojoj živi.
Anto Mikešić svoj je posao obavljao gotovo do zadnjega trenutka. U ulozi službene osobe posljednji je puta bio 22. listopada na utakmici 10. kola Treće hrvatske nogometne lige Istoka između Đakovo Croatije i Darde. A 5. studenoga u ulozi liječnika bio je na rukometnoj utakmici 6. kola Prve hrvatske rukometne lige Sjever između Đakova i Novog Zagreba.
Svakako da će đakovački sport ostati bez jednoga važnoga kotačića koji je ponekad činio i čuda vraćajući pojedine igrače nakon teških ozljeda.
Sahrana Ante Mikešića bit će u subotu 7. siječnja u 13:00 sati na Gradskom groblju Đakovo.
Počivao u miru!
