IN MEMORIAM – MIRKO VIDAKOVIĆ – DIDA (28. 9. 1946. – 22. 12. 2022.)
Jutro je. Sjedim u fotelji i slažem svoj današnji radni raspored. Telefon. Znao sam: u rano jutro stižu samo loše vijesti. S druge strane, tihim glasom, samo jedna rečenica: Umro je Dida!
Muk, tišina, iako svjestan teškoga zdravstvenoga stanja, šokanta telefonska vijest nanijela mi je nekoliko suza na oči. Umro je Mirko Vidaković – Dida, profesor tjelesne i zdravstvene kulture, legendarni nogometaš đakovačkoga Jedinstva, dugogodišnji nogometni trener, voditelj sportske rekreacije, nogometni navijač i jednom riječju čovjek posvećen nogometu i sportu „od glave do pete“. Otišao je Dedek, kako su ga zvali njegovi intimni prijatelji, podosta njih, nažalost, više nema među živima, s kojima je provodio dane i noći vezane, naravno, uz nogometne teme i dileme.
A da je Mirko Vidaković đakovačka nogometna legenda, ne treba dvojiti. To potvrđuje statistika: U dresu Jedinstva odigrao je ukupno 484 utakmice i postigao 86 golova. Nogometnu karijeru započeo je u sezoni 1963./64. kada se kao mladi igrač nametnuo tadašnjim nogometnim autoritetima. Zadnju utakmicu za NK Jedinstvo odigrao je u sezoni 1977./78. Cijelu karijeru vjeran svome klubu, uvijek tu i u dobrim i lošim vremenima. Nakon okončanja igračke karijere, kao profesor kineziologije, ostao je u klubu raditi kao trener: od seniora do pionira, često mu nije bilo važno koga trenira, ali uvijek spremam svoje bogato stručno i igračko znanje i iskustvo prenositi na mlađe generacije. Uz njega, na trenerskim pozicijama, najčešće su bili njegove kolege Milan Buruš i Josip Drljepan, a nešto rjeđe i Franjo Vračević, Ivo Herman, Ivan Petrović Bili, Sćepo Vujnović, Pavo Mandarić Pešo, Josip Pejnović Penda… da bi kasnije stigle i mlađe trenerske generacije koje su podosta toga mogle naučiti. Pri kraju trnerske karijere vodio je momčadi Tomislava iz Donjih Andrijeavaca i Omladinca iz Josipovca gdje je i svoje posljednje veteranske nogometne utakmice odigrao u josipovačkom dresu.
Mirko Vidaković bio je i predani profesor tjelesne i zdravstvene kulture, najprije u Centru usmjerenoga obrazovanja „Braća Ribar“, a od 1993., nakon razdruživanja Centra, i u Srednjoj strukovnoj školi Braće Radića. Osim redovite nastave, Mirko Vidaković u školi je živio svoj drugi nogometni san. Niz je tu anegdota koje bi mogle ući u povijest, a ja ću se prisjetiti samo nekih koje će najbolje obilježiti mentalitet i veličinu Profesora. Kako je priroda posla podrazumijevala i maturalne zabave, često su mnogobrojne učenice, evocirajući svoje uspomene, protestirale protiv nastave TZK-a riječima: Onaj Dida nas samo muči: trči, trči, trči… A što će to nama? On im je uvijek odgovarao: Djevojke, sada imate priliku besplatno vježbati, kada odete iz škole plaćat ćete drugima za vježbanje. Ove njegove proročanske riječi danas se potvrđuju u različitim oblicima fitnes centara, aerobika, teretana, pilatesa i tko zna kakvih još sportskih aktivnosti koje se danas dobrano plaćaju. U mirovinu je Mirko Vidaković otišao 1. rujna 2012. godine.
A naravno, dečki – nogometaši, u školi su imali samo jedan san: na nastavi tjelesnoga pobijediti Didu i profesore. Već uigrana postava: Dida, Brinjak, Bauer, Drljo, Čulo, Sivko, Vrač, Bičanić, Haršo, Ručko uz pomoć pokojega nogometaša – rekreativca, nije voljela poraze. Znalo se igrati i pod odmorom, ponekad i pod drugim satima, navečer su se palili reflektori sve dok profesori ne bi došli do povoljnoga rezultata. Mnogobrojne generacije srednjoškolaca, kada je nogomet bio, uz rukomet i košarku, jedini kolektivni sport, pokušavale su isto: pobijediti profesore. To je bio san i moje generacije: Šele, Arap, Glišo, Pipi, Đuro, Dule i ja znali smo igrati i za vrijeme nastavke drugih predmeta. I moram priznati, rijetko smo pobjeđivali. Ovakav ambijent dugo je trajao i na rekreaciji koju je utemeljio upravo profesor Vidaković, Dva puta tjedno u školskoj dvorani rekreaciju su imale profesorice i profesori. Naravno, uz rekreaciju bilo je to i obavezno druženje gdje je često pala i pokoja pjesma… Ljubav prema rekreaciji trajala je do posljednjih dana, a dugo godina, uz svoga nerazdvojnoga prijatelja Stanka Tišmu vodio je Udrugu za rekreaciju i sport. Nagrada Osječko-baranjske županije za promicanje sporta dodijeljena mu je 21. ožujka 2022. godine.
Širinu svoje slavonske, bećarske duše, Dida je pokazivao i u vremenima koje je naš pjesnik Slavko Mihalić opisao stihovima: „Majstore, ugasi svijeću, došla su ozbiljna vremena/Radije noću broji zvijezde, uzdiši za mladošću./Tvoje neposlušne riječi mogle bi pregristi uzice.“ U tadašnjim prilikama sindikalnih zabava, kada je „zrak bio čist“ znao je Dida potegnuti i neku „našu“ koja se tada nalazila na listama nepoželjnih. Glazbene gene povukao je Mirko od svoga oca koji je bio poznati svirač. A da je glazba oduvijek bila važan dio obitelji Vidaković potvrđuje i mlađi brat Branko koji je trenutno voditelj Vokalne skupine Bećarine.
Imao sam tu čast i s njim provesti dio svoga radnoga vijeka provesti u zbornici. Uvijek raspoložen, u džepu je imao zbirku viceva kojima je uveseljavao i one nastavnike koji su nervozni došli sa sata ili-išli na sat. Sjećam se one njegove prve uvodne rečenice: „E jeste li čuli ovaj?“ I tada je krenula priča. Bila je uživancija slušati njegove viceve, Baričine komentare koji su završavali riječima: Mislim stvarno!“; solilokvije Ružice Kruljac o bureku i hrani, Vesne Rogoz o češkim i talijanskim filmovima šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, Sivkove opservacije o najdražem mu nogometnom klubu plave boje. O, kako su to bila zlatna vremena.
A tek dogodovštine s utakmica veterana Jedinstva. Organizator, igrač, animator sve to u jednome bio je Mirko Vidaković. Nikada mu ništa nije bilo teško, uvijek vedra duha i spreman na šalu. Đego, Buco (Belavić), Drljo, Čipe, Medo, Žile, Čango, Toto, Čole, Rupa, Dida mlađi (Branko), Draž (Drašković), Hajro, Mesko, Nano, Buza, Tomo… kakva je to bila veteranska momčad koja je godinama ponedjeljkom igrala s kolegama drugih klubova. A kapetan i „duhovni“ vođa Mirko Vidaković. Svi su se divili njegovoj volji i želji za pobjedom, često i temperamentnim nastupima koji nikada nisu bili zlonamjerni već u funkciji ostvarivanja cilja – pobjede.
Ljubav prema nogometu prenio je na svoga sina Berislava koji je, nakon aktivne karijere, ostao vjeran rekreaciji i svojoj „plot“ ekipi. A Didinom stopama kreće njegov unuk Mislav koji u dresu Dračica pokazuje dio svoga nogometnoga talenta. Da je Mirko Vidaković svoj životni vijek proveo u sportskom okruženju potvrđuje i supruga Dubravka, vrsna rukometašica koja je sa svojom generacijom ispisala najljepše stranice đakovačkoga ženskog rukometa. Svima njima ovim putem, u ime mnogobrojnih nogometnih zaljubljenika iskazujem iskrene izraze sućuti.
A Dida će ostati vječno u srcima onih koji su živjeli i voljeli đakovački nogomet te mnogobrojnim generacijama kojima je predavao tjelesnu i zdravstvenu kulturu.
I za kraj oprostit ću se od Dide stihovima Zlatnih dukata koji će najbolje dočarati njegovu osobnost.
U ime svih nogometaša, nogometnih radnika, veliko hvala za sve što si učinio za đakovački nogomet i sport!
Sahrana Mirka Vidakovića bit će u petak 23. 12. 2022. godine u 12:00 sati na Gradskom groblju u Đakovu.
Neka Ti je laka hrvatska zemlja! Počivaj u miru!
Sin sam zlatnih žitnih polja
Imam pismu da vam pivam
Imam srce da vas volim
Imam krila ko u ptice
Da poletim iz ravnice.
Sin sam zlatnih žitnih polja
Rodnih njiva, šuma hrasta
Volim majku, oca svoga
I bojim se samo Boga.
Tu su moje stare staze
To su moji časni ljudi
Othranila me je ravnica
Rodila me Hrvatica.
