IN MEMORIAM – DENIS TOT (1994. – 2022.)
Petak je. 8. svibnja 2022. godina. Dan koji će mi ostati u sjećanju po dva neugodna događaja. U 13:25 minuta bio sam na putu prema Gradskom groblju kako bi zajedno sa svojim prijateljima iz mladenačkih dana ispratio na posljednji počinak preminuloga Bambu (Miroslava Markovića) kada mi je stigla vijest: Umro je Denis Tot. O, Bože, što se to događa.
Već puna dva dana vrtim film i nikako ne mogu sastaviti dvije suvisle rečenice kako bih se, u ime svih đakovačkih sportaša i građana, oprostio od đakovačkoga rukometaša Denisa Tota kojega sam kao novinar godinama pratio i bilježio gotovo sve njegove uspjehe.
Za dva dana navršit će se 15 godina kako je preminuo moj otac čije ću riječi uzeti za motiv mojih promišljanja u ovome tekstu. Bilo je to jednoga hladnoga zimskoga poslijepodneva 29. studenoga 1996. godine kada smo se moj otac i ja polako s noge na nogu spuštali nizbrdicom đakovačkog Gradskoga groblja. Išli smo sa sahrane njegove supruge, moje majke Katarine koja je poginula u prometnoj nesreći pod kotačima autobusa. U jednom trenutku je zastao i rekao: „Sine, slušam ja tog župnika kako kaže da budemo sretni što je Bog uzeo Katicu k sebi. Mislim si ja: a zašto mene nije uzeo, ja nisam valjao, bio sam i ovakav i onakav? Zašto moju Katicu? Nikada mi to neće biti jasno“, zaključio je on.
A mene i dalje muče ove njegove riječi već punih 26 godina i nikako ne mogu razumjeti. A možda bih kao intelektualac i profesor književnosti morao razumjeti, mnoge knjige opisuju takve nedoumice, ali, dragi Bože, oprosti, ne ide to u ovu moju glavu! Zašto Denis Tot? Zašto rukometaša od 27 godina pred kojim su bile još stotine utakmica, pobjeda i poraza, radosti i tuge, tisuće golova koje su bile smisao njegova života, mladić pred kojim je tek bio život, obitelj, prijatelji, posao… Znam da će ove riječi ostati samo na razini retoričkih pitanja, ali dopustit Ćeš mi da na ovaj način pokušam iskazati ovu ljudsku tragediju koja je zavila u crno njegovu obitelji, rukometaše, građane grada Đakova koji su uvijek senzibilni kada je riječ u njihovim sugrađanima.
A Denis Tot bio je omiljen u svim rukometnim krugovima, mladić kojega su svi voljeli i koji je oko sebe uvijek stvarao pozitivnu atmosferu. Mladić koji je rukomet počeo igrati kao dječak u Rukometnom klubu Đakovo kojega je počela trenirati Ivka Verhas zatim pokojni Pero Tadić, Danijel Špehar, Željko Perić, Džemal Sadiković, Perica Martić, Jerko Peić. I upravo kada je Denis Tot dobio pozivnicu za nastupe u juniorskoj reprezentaciji Hrvatske, dogodila se ozljeda koljena koja ga je godinu dana odvojila od rukometnoga terena. Tada on tu ozljedu nije shvaćao tragično, uvijek je bio vedar i sjećam se njegovih riječi: „Vratit ću se na teren još jači!“. I tako je bilo! U ljeto 2015. godine imao sam čast prvi objaviti senzacionalnu vijest da Denis Tot iz matičnoga Đakova odlazi u španjolski Ademar Leon koji je bio višestruki prvak Španjolske i pobjednik Lige prvaka. U tim riječima osjećao sam dozu straha, mladoga dječaka koji mora napustiti obiteljski dom, rodni grad, klub, prijatelje, ali njegova želja za rukometnim uspjehom bila je jača od svega toga. Svi su Đakovčani bili ponosni, jer uz tada već potvrđenoga Domagoja Duvnjaka, rađa se nova rukometna veličina koja je stasala u našem malom mistu. Nakon španjolske epizode uslijedio je put u Austriju gdje je Denis Tot pomogao tadašnjem prvoligašu u borbi za opstanak. Nije bio zadovoljan kvalitetom rukometa naših susjeda pa se vraća u Hrvatsku pa zatim u Bjelovar. Nakon toga, uslijedila je makedonska rukometna epizoda najprije u Ohridu, a posljednja u RK Butel.
A Denis Tot potječe iz poznate đakovačke sportske obitelji u kojoj je otac Igor bio vrstan nogometaš s prvoligaškom karijerom. Otac Igor ostvario je i zavidnu trenersku karijeru, a trenutno vodi HNK Đakovo Croatia. Brat Boris krenuo je Denisovim stopama, bio je golman u Rukometnom klubu Đakovo, a zatim odlazi u Nizozemsku gdje je stekao potpunu potvrdu svoje rukometne vrijednosti. Upravo je Denis na društvenim mrežama čestitao svome bratu na nagradi za najboljega golmana nizozemske rukometne lige i ulazak u najbolju sedmorku prvenstva. Jednom prilikom, u razgovoru s Denisom, upitao sam ga kako to da majka nije sportašica, a on je uz smijeh, komentirao: „Ona je najvažniji dio obitelji. Mora nama netko i kuhati. I njezine zasluge za naše sportske uspjehe su velike.“.
Godinama sam poznavao obitelj Tot, ispijao kave s ocem Igorom i provodio sate i sate u nogometnim i sportskim analizama, ali uvijek se našlo mjesta i za obiteljsko pitanje: „Kako dečki u rukometu?“. Tata Igor uvijek je u svojim odgovorima bio samozatajan, tek pokoja rečenica koja bi odavala dojam da je sve u redu.
A Denis Tot bio je omiljen među svojim suigračima, malo je pričao, ali njegove su riječi ostale upamćene i danas će ih mnogi njegovi prijatelji citirati. Mnogi će reći da nije igrao rukomet, bio bi odličan nogometni golman jer ga se sjećam i s malonogometnih turnira koje je zajedno sa svojim prijateljima igrao.
I opet ću ponoviti: „Bože, zašto Denis?“. Niti jedan odgovor neće zadovoljiti moju neutješnu dušu jer grad Đakovo izgubio je jednoga vrsnoga mladića, rukometaša, čovjeka koji je svoju sreću tražio u rukometnom svijetu. Nažalost, posljednja rukometna epizoda završila je tragedijom u makedonskom glavnome gradu.
Sahrana Denisa Tota bit će u utorak 12. travnja u 15:00 sati na Gradskom groblju u Đakovu.
Počivaj u miru!
