IN MEMORIAM: ZRINKO GLAVAČEVIĆ ZIZA (8. 6. 1978. – 29. 10. 2021.)
Lijepo nedjeljno poslijepodne, kao i većinu kada se igraju utakmice nižih rangova, proveo sam nogometnim šetnjama diljem Đakovštine. Put me nanio u Đurđance gdje se igrala utakmica 5. kola Lige Nogometnog središta Đakovo između domaćega Slavonca i Mladosti iz Ivanovaca. U maloj betonskoj kućici namijenjenoj službenim osobama (delegatu) ugledao sam jedno poznato lice s kojim sam imao priliku surađivati oko postavljanja izložbe povodom obilježavanje 30. obljetnice gostovanja KK Cibona s legendarnim Draženom Petrovićem u Đakovu. Bio je to Mato Glavačević, sportski zaljubljenik kojega sam pozdravio i odmah krenuo u razgovor oko zdravstvenoga stanja njegova sina Zrinka. S toliko oduševljenja i pozitivne energije tata Mato pričao je o trenutku kada su doznali za Zrinkovu bolest pa cijeli tijek liječenja, njegova upornoga vježbanja i vidnoga poboljšanja Zizinoga zdravstvenoga stanja. Naravno, u mobitelu su bile stotine fotografija koje smo zajedno pregledali, uredno složene, kronološki gdje se vidio svaki trenutak bolesti i oporavka. Bilo je fascinantno vidjeti toga čovjeka s koliko žara govori o svakom najmanjem detalju bolesničkoga života svoga sina; od svakodnevnoga dolaska u bolesničku sobu, edukacije oko vježbi, nabavke malih utega, satima i satima vježbe koje su dale vidne rezultate. U tih 45 minuta jednostavno nisam došao do riječi, ali nije bilo niti potrebno jer takvoj snazi i volji jednostavno treba se diviti.
Petak, 29. listopada u kasnim večernjim satima, pripremajući novinski tekst, naišao sam na stranicu Nogometnog kluba Šokadija iz Strizivojne. Šokirala me vijest da je preminuo bivši nogometaš, trener, profesor kineziologije Zrinko Glavačević. U istom trenutku odvrtio mi se gore opisani susret s ocem Matom. Odjednom su mi se počele vrtjeti sve slike i situacije gdje sam se susretao sa Zrinkom, mirnim i samozatajnim čovjekom koji je uvijek radio ono što je najviše volio, a to je bio sport. Cijeli svoj život posvetio je sportu, ponajviše nogometu, ali sudjelovao je i u ostalim sportskim aktivnostima.
Zrinko Glavačević svoju je nogometnu karijeru započeo u mlađim kategorijama Nogometnog kluba Đakovo da bi zatim prešao u gradski klub NK Croatia gdje je ostvario i najveće sportske rezultate. U sezoni 1996./97. pod vodstvom profesora Darija Jagodića kadeti i juniori NK Croatia nastupili su u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi u kojoj su osvojili odlično peto mjesto. Bila je to momčad koju su činili: Bakić, Šakota, Kostić (pok.), Benke, Mikić, Jelaković, Vračević, Lajtman i Dedić.
Nakon juniorskoga staža Zrinko je Glavačević krenuo na Studij kineziologije gdje je stekao diplomu profesora kineziologije. Nakon povratka s fakulteta Zrinko je nastupao za Nogometni klub Đakovo u kojemu je odigrao 76 utakmica i postigao četiri gola. Nakon završenoga fakulteta 2005. godine počeo je raditi u Obrtničkoj školi Antuna Horvata, nakon toga odlazi u Osnovnu školu Drenje odakle je otišao na bolovanje. Osim velikoga nogometa, Zrinko Glavačević iskazivao je i veliku ljubav prema malom nogometu kojega je godinama igrao za jednu od ponajboljih đakovačkih malonogometnih momčadi Ende.
Osim nogometne karijere, Zrinko Glavačević pokazivao je i svoju sportsku svestranost. Pri osnivanju Vaterpolo kluba Đakovo bio je jedan od prvih trenera i igrača kluba, a sudjelovao je i u radu Plivačkoga kluba Đakovo pri izvođenju obuke neplivača.
Po povratku s fakulteta Zrinko je postao i trener u Nogometnom klubu Croatia gdje je radio sa starijim pionirima. Svoj posljednji trenerski posao imao je u sezoni 2016./17. kada je trenirao mlađe pionire HNK Đakovo Croatia.
Osobno sam Zrinka Glavačevića poznavao kao sudionika dugogodišnje sportske rekreacije na kojoj je često Zrinko iskazivao svoju dobroćudnu narav. Imao je veliki krug prijatelja, ali dvojica najvjernijih i usudio bih se reći najboljih svakako su dva Darija: Jagodić i Miholjek. Upravo njih trojica činila su mladu ekipu rekreativaca koja će činiti okosnicu rekreacije do danas. U jeku sportskih naboja Zrinko je, da bi smirio uzavrelu atmosferu, često znao priznati da je postignut gol iako to nije bilo tako ili obrnuto. Uvijek smiren, odmjeren u svojim nastupima, prijateljski nastrojen, dobrodušan samo su neke od životnih karakteristika ovoga svestranoga sportaša i sportskoga radnika.
Pune tri i pol godine Zrinsko se Glavačević borio s opakom bolešću, međutim, Gundulićevim riječima u Suzama sina razmetnoga: „…smrt ne gleda ničije lice:/jednako se od nje tlače/siromašne kućarice/i kraljevske tej polače…“ život Zrinka Glavačevića okončan je 29. listopada 2021. godine.
Obitelj, Grad Đakovo, sportska javnost i učenici i kolege u Osnovnoj školi u Drenju izgubili su istinskoga čovjeka i sportaša koji će zauvijek ostati zapisan u đakovačkoj povijesti.
Sahrana Zrinka Glavačevića bit će 2. studenoga 2021. godine u 14:00 sati na Gradskom groblju u Đakovu.
