IN MEMORIAM – ŽELJKO LJOLJO (1963. – 2021.)
„Mea culpa, mea culpa“, reći ću na početku ovoga teksta jer čuo sam informaciju da je preminuo moj košarkaški suigrač Željko Ljoljo, a ja moram priznati da je u redakciji djsporta.hr vikendom velika gužva tako da nisam stigao napisati prigodni tekst. Pomislih, pa sada je kasno, ali nešto mi ne da mira pa odlučih reći nekoliko riječi o košarkašu, čovjeku koji je i nakon igračke karijere koračao ulicama našega grada; onako tih i samozatajan uz onu poznatu njegovu rečenicu: „Čuj ba, ne znam šta bi ti reko!“
Bila je 1993. godina kada je Nikola Zrakić sa svojom firmom Gerok postao sponzor kluba i kada su se stvarale velike košarkaške ambicije. Došao je novi trener Slobodan Novaković Dedi (kojega sam znao još iz vremena kada sam igrao u osječkoj Olimpiji) i koji nas je već u srpnju počeo ganjati Sjeverom i tjerati nas na dva treninga dnevno. Tada sam prvi puta, i ne samo ja, nego i svi ostali, počeo dizati utege (na sreću, samo te jedne sezone) i doista se ozbiljno pripremati za novo prvenstvo. U klub su stigli i Siniša Tomić, Mato Mucić i Zoran Marijanović, a tijekom priprema u Delnicama potpisali smo i Gorana Šučurovića, playmakera iz Rijeke. Uz Ivandu, Papića, Ćurića, Kalmana, Leku, Novotnija, Beljana, Ikića, Omazića bila je to momčad koja može puno.
Umjesto u Vareseu završio u Đakovu
Jedne rujanske večeri u Dvorani Sjever pojavio se jedan čovjek, poprilično debeo, koji na prvi pogled nije izgledao kao košarkaš. Naša znatiželja nije izdržala dugo. Mirko Ćurić bio je naš glasnogovornik kod trenera Novakovića koji se vratio s viješću: „To je Željko Ljoljo, kaže Dedi da je igrao u Čeliku.“ Moram priznati da smo svi bili skeptični jer je prvi trening odradio samo trčkarajući gore dolje po dvorani. Nakon deset dana Ljoljo se priključio treninzima i iz dana u dan pokazivao da u njemu nešto ima. Naravno, mi nismo imali internet niti mobitele tako da nismo mogli istražiti tko je Željko Ljoljo. A Luka Duvnjak tadašnji član uprave objasnio nam je kako je Ljoljo došao u Đakovo: „Ljoljo je bio igrač u talijanskom Vareseu i 1992. godine morao je donijeti dokumente iz Sarajeva. S obzirom da je u Sarajevu bio rat, nije mogao otputovati pa je tražio nekoga tko mu može riješiti papire. Tada smo se javili mi iz Đakova i teškom mukom došli smo do njegovih dokumenata. Ljolji se svidjelo u Đakovu i odlučio je odigrati jednu sezonu i pomoći klubu da uđe u prvu ligu“, zaključio je Duvnjak.
Željko Ljoljo cijeli je život bio košarkaš koji je promijenio mnoge klubove. Njega se iz zeničkoga Čelika sjeća i Josip Jurić koji je kao junior počeo igrati u tada B ligašu bivše Jugoslavije. Veliku ulogu u dolasku Ljolje u Đakovo imala je obitelj Zrakić koja ga je prihvatila, smjestila i brinula se o njemu. Sjećam se da se Ljoljo krstio, pričestio, krizmao i prihvatio katoličku vjeru, ponajviše zahvaljujući Nikoli Zrakiću koji mu je nudio i mogućnost ostanka i nakon košarkaške karijere.
„Čuj ba, ne znam što bi ti reko“
No, vratimo se treniranju. Iz dana u dan Ljoljo je pokazivao zašto je vrstan košarkaš. Bio je predstavnik prave bosanske raje s mentalitetom: Kad mi se igra, igram, kad mi se na igra, sjedim na klupi. Sjećam se kraja treninga kada smo izvodili slobodna bacanja: čovjek nije mogao promašiti. Od 100 slobodnih bacanja, on ubaci 98. Čovjek je doista imao zlatnu košarkašku ruku. Sjećam se utakmice protiv Oriolika u Đakovu koja je odlučivala o prvaku. Na posljednjem treningu prije utakmice naš glasnogovornik obratio se treneru: „Dedi, čuo sam na Radio Brodu da Oriolik dolazi pobijediti u Đakovo.“ Trener je kratko odgovorio pokazujući na nas igrače: „Ćure, nema šanse! Vidi moju konjić. Nekoga mora ići.“ I upravo su to bile proročanske riječi koje su se obistinile na samoj utakmici. U samo nekoliko minuta napravili smo seriju 21:4, a Željko Ljoljo ubacio je 18 poena. Tu sezonu Ljoljo je završio s 334 ubačena poena čime je bio treći strijelac kluba.
Kao mladi novinari Ćurić i ja pokušali smo u nekoliko navrata napraviti razgovor s njim. On je samo odmahnuo rukom i izrekao svoju znamenitu rečenicu po kojoj ćemo ga mi, đakovački košarkaši, pamtiti: „Čuj ba, ne znam što bi ti reko!“ Jednostavno, kao takvoga smo ga prihvatili i svi se jednoglasno složili: Čovjek ima zlatnu košarkašu ruku!
Nakon našeg neuspjeha i poraza u kvalifikacijama od Jadrankolora, bilo je pitanje što će Željko Ljoljo. Nikola Zrakić ponudio mu je mogućnost da ostane raditi u njegovoj firmi, a on je opet ispucao svoju bosansku foru: „Pa Nikola, nije valjda dotle došlo.“ Ljoljo je otišao godinu dana u Koprivnicu (Pomka), zatim je dvije godine završio u Hercegovini da bi se iznenada pojavio u Đakovu gdje je stanovao nekoliko godina. Za vrijeme boravka u Đakovu, Ljoljo je uspio riješiti imovinske odnose u Sarajevu (prodao stan i uspio podići ušteđevinu iz banke) i tim novcem osigurao je kakvu-takvu egzistenciju. U posljednje vrijeme viđali smo ga na biciklu, u njegovom omiljenom kafiću.
Iako je kao košarkaš bio kratko u Đakovu, ostavio je veliki trag jer ga se i danas košarkaši sjećaju kao košarkaša sa zlatnom rukom.
Kako je živio – tiho i nenametljivo – tako je i umro. Bit će sahranjen u Konjicu u obiteljskoj grobnici.
Neka mu je laka zemlja!
