Moises, uz nogomet, izabrao frizerski zanat i Hrvatsku!

0
559

NOGOMETNE PRIČE (1)

I dok se polako priprema zastor za spuštanje na još jednu nogometnu amatersku sezonu, glavni akteri: nogometaši, treneri, članovi uprava, suci, publika, novinari već pomalo umorni od silnih statistika, tablica, golova, strijelaca, onih koji će ući u viši ili ispasti u niži rang, brojnih kalkulacija, najboljih igrača, strijelaca, naj golova, žutih i crvenih kartona, pomalo slučajno u oči nam je zapala jedna lijepa, topla ljudska priča koju smo odlučili podijeliti s vama.

Mo uz loptu dodao i frizerski pribor

I Osijek ima svoju „butigu“ onu pravu brijačku u  kojoj se počesto pretresaju nogometne teme, daju analize najvišega stupnja i gdje ćete često čuti one Meštrove riječi iz Veloga mista: „Neću politiku u svoju butigu“. Vlasnik obrta za frizerske i brijačke usluge „Tonino Barbieri“ mladi je osječki poduzetnik Toni Vlaškovac koji se 2019. godine odvažio otvoriti svoju radnju s jasnim ciljem da ona bude, ne samo mjesto gdje će muškarci doći na šišanje ili uređenje svoje brade, već i mjesto za razgovor i druženje.

Nas nije privukla poduzetnička priča mladoga osječkoga frizera, već jedno poznato lice koje svakoga tjedna gledamo u dresu Nogometnoga kluba Zrinski iz Jurjevca, člana Treće hrvatske nogometne lige Istok. Uredno ošišan, s bijelom kutom uz frizersku stolicu stajao je nad glavom jedne od svojih brojnih mušterija. Ovaj prizor potaknuo nas je da predstavimo Moisesa Luiza Correau, brazilskoga nogometaša koji se već dvije i pol godine nalazi u Hrvatskoj u potrazi za nogometnom srećom.

No, iako dolazi iz zemlje gdje je nogomet više od igre, gdje svaki klinac sanja da će postati Pele ili Zico, doktor Socrates ili neka od današnjih brazilskih nogometnih zvijezda, ovaj 23-godišnji Brazilac zavolio je Hrvatsku i odlučio u njoj ostati. No, uvidio je da od nogometa neće moći živjeti pa se uz loptu posvetio svojoj drugoj ljubavi – frizerskom poslu.

Tko je Moises Luiz Correa?

Dok se prije tri godine slagala priča o novom trećeligašu NK Zrinski iz maloga slovačkoga mjesta Jurjevac, pomalo čudno, da ne kažem bizarno, proširila se vijest da su u klub stigla dva brazilska igrača: Dos Santos i Moises. Mnogi su s nevjericom, a neki i s dozom podrugivanja, komentirali potez jurjevske uprave, ali činjenica da se ovaj klub već treću sezonu nalazi u gornjem dijelu tablice govori sam za sebe.

U klubu igraju uglavnom mladi igrači koji su prošli omladinske škole u raznim klubovima i željni afirmacije došli se pokazati u Zrinskome. Jedan od njih je i Mo, kako ga skraćeno zovu suigrači koji nam se predstavio.

„Kao i gotovo svi dječaci u Brazilu i ja sam imao san da ću postati veliki nogometaš koji će živjeti i uživati u nogometu. Rođen sam 9. svibnja 1998. godine u malom gradiću Beapendi, u pokrajini Minas Geraies. Za nas u Brazilu to je mali gradić od dvadesetak tisuća stanovnika, a ubrzo nakon rođenja otišao sam s roditeljima Sao Lourenco gdje sam proveo djetinjstvo.

Naravno, uz nogomet. Prošao sam omladinsku školu i kada sam trebao krenuti sa seniorskim nogometom, dogodila se ozljeda koja me osam mjeseci udaljila od igranja. Tada nisam znao što sa sobom pa sam, na nagovor roditelja, upisao tečaj za frizera. I malo po malo stekao sam kvalifikaciju frizera za muškarce. Kod kuće sam šišao oca i brata i oni su zaključili da imam stila za taj posao. To mi je bila rezervna varijanta ako ne uspijem u nogometu. S obzirom da je u Brazilu ogromna konkurencija, gdje sam uvidio da neću ostvariti vrhunsku karijeru, gotovo preko noći sam odlučio krenuti negdje dalje. I tako sam stigao u Hrvatsku o kojoj nisam znao ništa. U početku je bilo jako teško jer nisam znao jezik, nisam imao nikoga poznatoga, a tisućama kilometra udaljen od kuće. Bilo je kriza, dana kada sam razmišljao sve ostaviti i vratiti se u Brazil, ali zahvaljujući suigračima koji su me odlično prihvatili i gospodinu Ivici Kocuru, kojemu mnogo dugujem za sve što sam ovdje postigao, odlučio sam ostati.

Zavolio sam Hrvatsku, sviđa mi se mentalitet ljudi, ovdje se puno sporije i lagodnije živi, upravo onako kako sam ja naučio u svom djetinjstvu. Naravno, i moja su očekivanja od nogometa bila velika. Postavio sam si cilj da za dvije godine odem u neki drugoligaški ili prvoligaški klub i da nogomet bude moja profesija. No, svjestan sam da je Europa kolijevka nogometa i da se teško probiti tako da sam se odlučio na drugi put – onaj poslovni.

Kako ste se odlučili potražiti posao?

– Moja prva odluka bila je da želim ostati u Hrvatskoj. Nakon dvije i pol’ godine igranja shvatio sam da neću ostvariti nogometnu profesionalnu karijeru, a od nečega se mora živjeti. Naišao sam na oglas da frizerski salon traži radnika. Prijavio sam se i otišao na probni rad. Gazda je bio zadovoljan i potvrdio mi je da ću dobiti posao. Ali pojavio se problem oko radne dozvole. S obzirom da sam Brazilac, morao sam proći proceduru dobivanja radne dozvole. Taj proces trajao je puna tri mjeseca pa sam pomalo bio nervozan. Ali, eto prije nešto više od mjesec dana počeo sam raditi u frizerskom salonu Tonino Barbieri. Taj trenutak – dobivanja posla – definitivno je potvrdio moj ostanak u Hrvatskoj.

Na pomalo provokativno pitanje (zamolili me njegovi suigrači) je li bolji nogometaš ili frizer, Mo je odgovorio: „Teško mi je na to odgovoriti. U salonu imam mladoga šefa čija je odlična odlika da priliku daje mladim ljudima, a u klubu je trener koji odlučuje hoću li igrati ili ne. Možda bi oni mogli bolje odgovoriti na ovo pitanje.

U svom trenutnom poslu jako sam zadovoljan jer naš frizerski salon mjesto je gdje dolaze mnogi osječki sportaši, posebice nogometaši Osijeka tako da su često na programu i nogometne teme. Isto tako, dolazi jako puno mladih tako da se sa svoje 23 godine ponekad osjećam poprilično star. A to mi pomaže da potpuno definiram svoju odluku da ostajem u Hrvatskoj.“

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here