Torpedo prva i najveća ljubav!

IN MEMORIAM – JURE MARKOTIĆ (28. 4. 1945. – 27. 5. 2021.)

Baš kada sam mislio da će proći jedan miran tjedan, bez većih stresova i loših vijesti, jutros su moja nadanja naprasno prekinuta. Stigla mi je kratka poruka: Umro je Jure Markotić. Uz već uobičajena pitanja: kada, kako, gdje postao sam svjestan da je Grad Đakovo ostao bez još, slobodno mogu reći, sportskoga fanatika, nogometaša, nogometnog suca, člana uprava, navijača i čovjeka koji bez sporta jednostavno nije mogao zamisliti svoj život. A ono što je najljepše, uz svoj sportski entuzijazam, odgojio je i u sport usmjerio dvojicu sinova: Roberta, rukometaša vrhunske karijere koji još uvijek igra u Njemačkoj te Juricu koji je pokušavao biti rukometni, ali i nogometni golman. Stoga koristim priliku da u svoje osobno ime izrazim sućut njima dvojici, kao i cijeloj obitelji.

Moje prvo sjećanje na spomen Jure Markotića vezano je uz još bivšu državu kada sam kao klinac koji je igrao nogomet svake godine gledao Radničke sportske igre koje su se odvijale na tadašnjem Jedinstvu. Iako sam imao tek dvanaest godina u jednom trenutku prišao mi je jedan stariji gospodin u crnom sudačkom odijelu i pomalo grubim glasom upitao: Mali, hoćeš li biti pomoćni sudac? Bez razmišljanja, iako nisam uopće poznavao posao pomoćnoga suca, znajući samo da moram trčati po aut liniji i ponekad podići zastavicu u zrak, pristao sam i tako na brzinu postao sudac. Naravno, gospodin s pomalo grubim glasom bio je Jure Markotić.

Nakon toga, sudbina me je odvela u košarku gdje sam se opet susretao s navijačem Jurom. Zlatnih devedesetih godina prošloga stoljeća pratio je lokalne košarkaške utakmice uvijek ističući da je „Ilija Ivanda najbolji i da je iz Kuševca“.

Nakon što je sin Robert stasao u rukometnoga seniora Jure se preselio u dvoranu gdje je zdušno navijao za đakovačke rukometaše i uz legendarnoga Pereka i Miću Bumbara bio jedan od najprepoznatljivijih rukometnih fanova. Pamtim ga kao uvijek žustroga u raspravama, ponekad je imao i svoje originalno viđenje stvari, ali zadivljujuća je bila njegova energija i ljubav koju je iskazivao prema sportu.

Posljednjih desetak godina gotovo svake nedjelje, u kasnim nedjeljnim satima, znao je zazvoniti mobitel. Bio je to znak da nazovem Juru i tada su počela pitanja: Kako Đakovo, jesu li rukometaši dobili, kako stoje košarkaši… Ti naši razgovori često su znali trajati i po tridesetak minuta. I opet me fascinirala ta želja i energija kojom je upijao sve rezultate naravno uz njegove originalne komentare i „snimanje situacije“.

Torpedo prva i najveća ljubav!

Ipak, najveća ljubav i najdublji trag Jure Markotić ostavio je u svom matičnom klubu „Torpedo“. I to u više rubrika: monografija Svi smo mi Torpedo 1969. – 2019. autora Josipa Barišića Baje navodi kako je upravo po Jurinom prijedlogu klub dobio ime: „Na osnivačkoj skupštini među okupljenima bio je i gospodin Jure Markotić, koji se sjetio teškoga stroja gusjeničara s obližnjega Slaščaka, a isti nosi naziv Torpedo. Nakon manje prepirke i uvjeravanja, prijedlog gospodina Markotića je usvojen.“

U monografiji se navodi da je Jure Markotić odigrao šest utakmica u dresu Torpeda u prvom desetljeću postojanja kluba (1969. – 1979.). U nekoliko navrata okušao se i u trenerskim vodama. Nakon igračke karijere Markotić se posvetio suđenju, manje-više u nižim rangovima pa je često na sebi svojstven način znao prepričavati razne sudačke dogodovštine. „Znali smo trčati i po kukuruzima. Što ćeš, takvo je bilo vrijeme.“ Do trenutka kada ga je bolest prikovala za krevet, Jure Markotić bio je aktivan nogometni radnik – delegat na utakmicama Lige Nogometnog središta Đakovo. Dužnost delegata posljednji je puta obnašao 25. travnja ove godine na utakmici Mladost (Lapovci) – Slavonac (Slatinik Drenjski).

Sahrana Jure Markotića bit će u ponedjeljak 31. svibnja 2021. godine u 14:00 sati na kuševačkom groblju.