Zašto HKS nije HNS!

0
1676

ZANIMLJIVA INCIJATIVA STIGLA IZ HRVATSKOGA KOŠARKAŠKOGA SAVEZA

Dok su nogometaši barem privremeno riješili svoje probleme jer su pritiskom krovne organizacije – Hrvatskoga nogometnoga saveza – dobili dozvolu da, naravno pod epidemiološkim mjerama, nastave   natjecanje, dvoranski sportovi još uvijek muku muče kako završiti natjecanje. Prisjetimo se, u prvom zaključavanju aktivnosti (prije godinu dana) brzo je Hrvatski košarkaši savez, a odmah za njim i Hrvatski rukometni savez, donio Odluku o poništavanju natjecanja. Ove godine ponovo se dvoranski sportovi nalaze pred zaključavanjem jer gotovo svi rokovi za održavanje natjecanja polako „cure“. Primjerice, u najboljem slučaju da drugoligaško košarkaško prvenstvo krene 1. travnja (čitaj: nemoguća misija) završetak bi otišao daleko u mjesec lipanj. Pitanje je kada bi se i kako odigrale kvalifikacije za popunjavanje premijer i prve lige.

Licemjerju nema kraja

Danas je u košarkaške klubove druge lige stigao doista zanimljiv (čitaj: eufemizam – stilska figura u knjiženosti koja ublažava neki pojam) prijedlog da se završetak prvenstva odigra na vanjskim terenima.

Takav dopis stigao je iz Košarkaškoga saveza Brodsko-posavske županije koju potpisuje povjerenik natjecanja Miroslav Vagner. Na početku dopisa stoji: „Stožer Civilne zaštite donio je odluku da se od 13. ožujka 2021. godine utakmice seniorskih ekipa ispod drugoga ranga natjecanja, kao i mlađih dobnih kategorija (osim juniorskih), mogu održavati na otvorim prostorima.“

I sada slijedi mišljenje Hrvatskoga košarkaškoga saveza koje glasi: „HKS je mišljenja da je od iznimne važnosti odigravanje utakmica u sezoni 2020./21. u svim ligama do kraja, kako bismo osigurali  protočnost seniorskih liga te omogućili mlađim dobnim kategorijama da ponovo igraju utakmice.“

 U ovim rečenima može se iščitati razlog ovakvoga prijedloga: „kako bismo osigurali protočnost seniorskih liga…“ Ne treba smetnuti s uma da premijer liga i prva liga neometano, bez straha od zaraze, igraju svoja prvenstva tako da se čovjek često pita je li taj nesretni virus kakav rasist pa razlikuje košarkaše premijer lige od onih drugoligaških. Još je teže obraniti tezu da se juniorska natjecanja održavaju redovito pa opet očito taj nesretni virus zna da juniore ne smije napadati. Ali, to je sada već problem o kojemu su mnogi već pisali i postavili mnoštvo razumnih obrazloženja.

Osim ove nelogičnosti još je važnije pitanje što čini Hrvatski košarkaški savez? Vidjeli smo na primjeru Hrvatskoga nogometnoga saveza da su iz tjedan u tjedan vršili pritisak na Civilni stožer da bi konačno  došli do svoga cilja: nastavka natjecanja u nižim ligama. HKS je tu poprilično trom i rekao bih nezainteresiran jer ono što je krema hrvatske košarke (ABA liga, premijer i prva liga) nema problema, utakmice se igraju i sve odaje dojam normalnoga. Poznato je, posebice onim košarkašima koji žive u malim sredinama, kako je to biti drugoligaš, kako je teško osigurati uvjete za natjecanje, kako je sve manje djece zainteresirano za bavljenje košarkom, kako Savez moli klubove da igraju kvalifikacije…

Košarkaški Van Nistelrooyi i Ibrahimovići opet nam lekcije

I nitko neće imati dozu muškosti (čitaj: ———–) i shvatiti da su klubovi u teškim financijskim pa i organizacijskim uvjetima, da je prošle godine plasirana ideja o dvije prve lige podijeljene po regionalnom principu i da je tada trebalo donijeti razumnu odluku. A ne lopticu baciti klubovima prve lige koji su velikom većinom odlučili o jedinstvenoj prvoj ligi. Tada treba pokazati dozu muškosti i reći: Mi (HKS) donosimo odluku, a ne prepustiti ZG tramvaj klubovima  da sugeriraju sustav natjecanja. Zar predsjednik HKS-a i njegov savjetnik nisu vrhunski košarkaški stručnjaci koji mogu sami prosuditi što je najbolje za hrvatsku košarku. U Statutu HKS-a treba promijeniti članak koji definira dužinu mandata vodstva Saveza i staviti da se tijela Saveza biraju svake godine. Tada bismo osigurali da se zainteresirani za vodeće funkcije barem jednom godišnje upute npr. u Slavoniju ili Međimurje pa bi vidjeli u kakvim uvjetima rade košarkaški drugoligaški klubovi. Ovako kada reprezentacija odigra neku utakmicu u Osijeku, osim slavonske metropole i Vukovara, ne postoje drugi slavonski košarkaški kakav-takav priključak, netko donosi odluku da završetak kvalifikacija igramo s rezervnom postavom i naravno doživimo dva poraza (Turska i Nizozemska) i opet izgubimo vjeru u snagu hrvatske košarke. (Nemojte se ljutiti, ali ovaj tekst piše gospodin u godinama koji je naučio da se reprezentacija rekreira protiv npr. Švedske i Nizozemske i da je sve ispod dvadeset razlike neuspjeh). A sada su nekakvi Van Nistelrooiji i Ibrahimovići postali naši košarkaški učitelji. Neću se složiti s tezom da danas svi igraju košarku, već to pripisujem našim slabostima. A zna se tko je za to odgovoran. Sigurno ne neki tajnik u Belišću, Đakovu, Vinkovcima, Čakovcu…

No, vratimo se na temu! U dopisu slijedi škola demokratičnosti: „Pri donošenju odluke o eventualnom nastavku prvenstava na vanjskim terenima želja nam je uvažiti stavove klubova i povjerenika, stoga vas molim da hitno javite jeste li zainteresirani za nastavak natjecanja na vanjskim terenima. Potreban nam je podatak koliko je klubova zainteresirano te okvirni raspored s početkom i završetkom svake lige“.

                                                           Ah, lijepe sedamdesete…

„Eppur si muove“ (čitaj: Sve se kreće) bio bi zaključak ovoga prijedloga. Naime, ponovo se vraćamo na početak. Primjerice, đakovački su košarkaši svoju prvu međunarodnu utakmicu odigrali na vanjskom terenu 24. rujna 1975. godine protiv talijanske momčadi Olimpije iz Firence. Nakon toga rađale su se mnoge košarkaške generacije. Mi stariji se sjećamo legendarnih priča o Bisu i Buci, Paji i Marku koji su svoje prve košarkaške korake brusili na betonu. Možda Đakovčani opet budu gledali: Ćosa, Rinka, Mandu, Biljana, Kesu, Ahila, Raleta… Parafrazirat ću Balaševićeve riječi: „Al’ se nekad dobro jelo“ u rečenicu: „Al’ se nekad igrala dobra košarka“ (podsjetimo: vrijeme velikih reprezentativnih košarkaških uspjeha). I zamislite djecu koja će stavljati limene brojeve na priručnom željeznom semaforu. Što ako za vrijeme utakmice padne kiša? Na kakvoj će se kvaliteti asfalta igrati? Zapisnički stol će ponovo vratiti sat za mjerenje vremena legendarnoga Miće Bumbara i Ivke Ćurićeve? Lopti “Tigrica” više nema …

Možda Savez razmišlja na način da košarku treba vratiti na vanjske terene jer nakon tih vremena rađali su se velikani hrvatske košarke. Možda se ovakvom idejom ponovo vraćamo na košarkaške početke pa opet dočekamo Jelovce, Ćosiće, Jerkove, Plećaše, Petroviće, Čuture, Ušiće, Arapoviće, Kukoče, Rađe, Perasoviće, Vrankoviće (oprostite svi vi koji niste navedeni, a smatrate da trebate biti na popisu; ove suvremene košarkaše, NBA zvijezde neću spominjati jer u hrvatskoj reprezentaciji nisu još ništa osvojili) jer svi su oni trenirali u nekim drugim vremenima.

Dakle, moja poruka jasna je: „Gospodo čelnici HKS-a! Prekopirajte ponašanje čelništva Hrvatskoga nogometnoga saveza i tada ovakve sulude ideje o igranju prvenstva na vanjskim terenima ne bi bile predmetom rasprava.“

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here