IN MEMORIAM – DARIO HANULJAK HANI (1965. – 2021.)
U svakom gradu, pa tako i u ovom našem, postoje ljudi kojima vaše ime i prezime ne bi ništa značilo, ali nadimak bi svakako otkrio mirnoga, samozatajnoga, vrijednoga i stručnoga.
Za takvu osobu dovoljno je samo reći: Hani i svi Đakovčani će znati o kome se radi. Nažalost, vijest koja se svjetlosnom brzinom proširila gradom dočekala me na đakovačkom Korzu, upravo onom mjestu gdje je Hani svakodnevno sa svoga radnoga mjesta na Radio Đakovu znao krenuti na pauzi odlazeći u jednu od trgovina kako bi kupio doručak. Nažalost, danas se to nije dogodilo jer je iznenadna smrt prekinula život jednoga dragoga čovjeka koji se nikada nije znao naljutiti niti izreći neku pogrdnu riječ.
Hani snima!
Hanija sam, doduše indirektno, upoznao preko sporta. Naime, i sada držim u ruci video kazetu košarkaške utakmice između Đakova i Vinkovaca koja je odigrana daleke 1986. godine u maloj školskoj dvorani (tada jedinoj u gradu). To je bila ujedno i prva snimka jedne košarkaške utakmice u Đakovu koju je snimao Hani. I ranih devedesetih godina, kada je đakovačka košarka dosegla svoje najsjajnije trenutke, tadašnja Televizija Đakovo snimala je utakmice u Đakovu. Gospodin Lasić i Hani bili su nerazdvojni par kojemu i danas možemo zahvaliti za dio đakovačke sportske (košarkaške) povijesti. Tada smo se i mi, većinom domaći igrači, trudili igrati što bolje jer „Hani snima“, gledat ćemo (sebe) utakmicu na televiziji. A on je vrijedno snimao i bilježio dio đakovačke povijesti sporta. I s ponosom mogu reći da sam vlasnik osam video kazeta đakovačkih košarkaških utakmica koje je snimao Hani. Samo ću spomenuti jednu anegdotu vezanu uz ove snimke. Prije nekoliko godina, moj sin i ja, gledali smo utakmicu iz 1994. godine kada smo gostovali u Đurđevcu gdje smo ostvarili jednu od ključnih pobjeda u borbi za prvo mjesto. U jednom trenutku moj sin (koji je tada trenirao košarku) upitao me: „Tata, jesu li tada koševi bili veći! Ne mogu vjerovati kako ste svi vi pogađali.“ Naravno, tada sam shvatio da je i naša generacija nešto vrijedila. A do te spoznaje zasigurno ne bih došao da nije bilo Hanijeve snimateljske ruke.
Prvi đakovački televizijski snimatelj
Dakako, neizbrisiva su i sjećanja tadašnje Televizije Đakovo koja je u vrijeme Domovinskoga rata bila prvorazredni izvor informacija. A u tom segmentu, snimanja, dva su neizostavna imena: Marka Perića i Darija Hanuljaka. I opet je vrijedno bilježio, u ne baš jednostavnim i sigurnim vremenima, đakovačku povijest. I dok su drugi ubirali plodove slave, on je ostao miran i samozatajan s kamerom u ruci kao vjerni kroničar svoga vremena. I upravo je on taj „čovjek iz sjene bez kojega se ne može“, zahvaljujući kome imati pisane tragove o nedavnoj đakovačkoj povijesti.
Hanija sam profesionalno upoznao i kao suradnik Radio Đakova. Kao urednik sporta tri smo se godine družili, svakodnevno komentirali događaje i prevrtali po ladicama đakovačke prošlosti. Nikada ga nisam vidio ljutitoga već uvijek osobu koja je neku neugodnu situaciju znao pretvoriti u pozitivnu. Bila je dovoljna jedna njegova rečenica i smiješak da poništi svu lošu energiju u prostoru.
Posebno se rado sjećam naše suradnje i odličnoga projekta kojega smo odradili u organizaciji Radio Đakova. Bio je to doček Domagoja Duvnjaka, đakovačkoga rukometaša koji je te 2009. godine s hrvatskom reprezentacijom osvojio drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu odigranom u Hrvatskoj. Cijelu informatičku i promidžbenu potporu odradio je Hani. Jasenko, Ivana, Mario, Mile, Vesna, Mirjana, Jozo i Hani bili su ekipa koja je napravila pravi medijski spektakl i ispunila đakovačko Korzo tisućama Đakovčana. A Hani je ispunjavao svaku od mnoštva želja svih nas sudionika: od glazbe, video zapisa, tonskih zapisa, reklama… Jednostavno, nije bilo ideje koju on nije znao pretvoriti u stvarnost. Nikada u glavnoj ulozi, a uvijek prisutan.
I ja, kao ne baš vješt informatičar, često sam se obraćao njemu i nikada me nije ostavio bez odgovora. Posljednji savjet kojega sam tražio bio je vezan uz kupnju novoga foto aparata za potrebe moga portala. Rekao sam: „Hani, trebam aparat koji će zadovoljiti potrebe sportskoga izvještavanja.“ „Pričekaj, nazvat ću te za pola sata, kratko je odgovorio. I niti minutu prije, niti minutu poslije zove Hani. „Čuj Miro, more je toga, ali ja ti preporučam Nikon D 3400. To ti je odličan aparat i jednostavan za rukovanje. Naravno, tu se on nije zaustavio: izbacio mi je sve njegove reference, mnoštvo tehničkih podataka koje, moram priznati, nisam razumio niti sam se trudio razumjeti. Za razumijevanje imao sam Hanija. Zaključio je svoje izlaganje: Nećeš pogriješiti!“
Dragi Hani, hvala ti za sve što si dao svome gradu, za sve sate snimljene đakovačke povijesti po kojoj ćeš ostati upamćen. I naravno, time i ti postaješ dio nje. Zasluženo.
I ovaj tekst završit ću rečenicom s Hanijeva facebooka (O Haniju): „Pazi se onih koji stalno traže društvo, oni su niko i ništa kad su sami“ – Charles Bukowski
Za sve ti veliko Hvala!