DIEGO MARADONA (1960. 2020.)
Piše: Mario Kladarić
Tko zna da li je Matej Kariolić uopće znao da postoji igra čiji glavni rekvizit neodoljivo podsjeća na ovu našu plavkastu kuglu, modru i zelenkasto-smeđu, boje borova pored kojih se jednog davnog ljetnog jutra spustio do mirne luke-uvale iz koje je vođen nevoljom i neimaštinom zaplovio ruzinavom barkom trošnih jedara u daleko i nepoznato iz svoga malog Praputnjaka. Točnije, zaputio se u Argentinu.
Siguran sam da o nogometu nije znala ništa ni njegova kćer, prekrasna Salvadore, za kojom su trčali mnogi lokalni argentinski momci, a samo je jedan uspio osvojiti njeno srce, što će se kasnije pokazati pukom srećom za sve nas koji volimo i štujemo loptaške čarobnjake i pukom srećom po danas najpopularniji planetarni sport – nogomet.
Taj Matej s Praputnjaka bio je pra-pradjed Diega Armanda Maradone a ujedno i otac njegove već spomenute prelijepe Salvadore, prabake omalenog Diega, petog od osmero djece u obitelji Chitora i Tote Maradone, Božje ruke, nadimka po kojem će biti kasnije poznat i po kojem ćemo ga pamtiti i po kojem ga se danas sjećamo kada ga više nema.
Nogometni svijet na trenutak je zastao jučer, 25. studenoga 2020. godine., jer umro je Diego, Mali zeleni kako su ga neki od milja zvali, u 61. godini života od posljedica srčanog udara u svom domu, nakon operacije zbog krvarenja na mozgu. Brojni klubovi, znani i neznani sportaši iz cijeloga svijeta danas se opraštaju od jednog od najboljih. Opraštamo se i mi. Voljeli smo ga jer nas je opčinio svojom nogometnom genijalnošću i jer je bila privilegija živjeti, pratiti sport i uživati u njegovim nogometnim slalomima, driblinzima za pamćenje i najspektakularnijim zgodicima u povijesti. Bila je privilegija živjeti u nogometnom vremenu Armanda Diega Maradone.
