Meditativno trčanje

0
168

O čemu razmišljaš dok nižeš kilometre na cesti, nasipu ili dok istrčavaš krugove na igralištu? Nije li ti monotono i dosadno? To su samo neka od uobičajenih pitanja koja ti postave u društvu, svaki puta kada se povede razgovor o trčanju.

Kada malo bolje razmislim, odgovoriti na ta pitanja prilično je intiman čin.

Osobno, dok trčim, najmanje razmišljam o samom trčanju. Prije nego što se zaputim na trening, imam već neki svoj, u grubo, zacrtani plan o ruti, udaljenosti i brzini. Ne pridržavam se strogo tog plana, naravno da bude i improvizacije. Svaki puta realizirati zamišljeno, barem u mom slučaju, nije moguće. Ponekad to bude manja kilometraža, ponekad me noge odvedu sasvim drugom rutom, a ponekad ako osjetim da sam taj dan “fit”, iskoristim ponuđeno mi pa “odradim” taj dan puno više nego što sam zamislio.

Bez obzira na sve nabrojano, volim to vrijeme provedeno sa sobom. Svi koji trče znaju za “onaj” trenutak kada nakon nekoliko kilometara dođeš na idealnu “radnu temperaturu”, a noge ti slijede jedna drugu kao da su podešene na automatske korake.

Tada započinje ono što volim zvati “trkačkom meditacijom”.

O trkačkoj meditaciji napisano je puno toga. Neke knjige bave se isključivo tom temom. Jedna od knjiga o meditativnom trčanju je knjiga tibetanskog lame, trkača maratonca, Sakyonga Miphama “Running with the mind of meditation”. Kako on, tako i brojni znalci i blogeri koji tematski spominju trčanje i meditaciju, uglavnom govore o koncentraciji, kontemplaciji, uživanju u trenutku i rješavanju nakupljenog stresa. Uistinu, svi trkači nakon koliko-toliko redovitog trčanja, susrest će se prije ili poslije sa svim tim elementima. U današnjem užurbanom i prilično stresnom načinu života, smatra se da su trčanje i meditacija pravi ispušni ventil, kako za tijelo, jednako tako i za duh.

Možda je i to jedan od razloga što je unazad nekoliko godina trčanje kao vid rekreacije uzeo prilično maha, kako u svijetu, tako i u našem gradu.

Pravo je zadovoljstvo svakodnevno vidjeti brojne rekreativne trkače. Ipak, što je i razumljivo, većina od njih još uvijek nije na “levelu” kojim bi mogli dosegnuti meditativno trčanje. Iz tog razloga ne trče sami, trče u grupama ili jednostavno u društvu osobe s kojom razgovarajući krate vrijeme treninga. Ima i to svojih prednosti, a u konačnici svatko čini onako kako mu najbolje odgovara. Ponekad nije važan način, nego učinak i odrađeni trening.

S druge strane, oni s nešto više trkačkog iskustva, počesto će priznati kako preferiraju solo trčanje.

A koja je dobrobit tog meditativnog trčanja?

Prije svega, puno toga može se poput filma “premotati” u glavi za trajanja jednog trkačkog treninga. Neki trkači, usredotočiti će se primjerice na godišnje doba, vremenske uvjete, osjetiti sunce, kišu ili, pak, vjetar. Nostalgični će se vratiti u prošla vremena, a oni koji promatraju sadašnjost u stanju su gledajući problematiku svakodnevice iz tog meditativno-trkačkog kuta, ugodno se iznenaditi kako mogu riješiti brojne “nepremostive” probleme nekim sasvim novopridošlim idejama za vrijeme trčanja. I iz toga razloga za trčanje vrijedi krilatica, da je ono puno više od samoga trčanja.

Ovih dana, dok finaliziram pripreme za “Zagrebački polumaraton”, često znam otrčati do srednjoškolskog igrališta. Tamo sam odrastao i sve je prepuno divnih uspomena. Dok trčim, naizgled sam “sam”. Gledajući očima slučajnog promatrača, ono što se odvija u mojoj glavi, naravno da nije vidljivo. Na toj prekrasnoj tartan stazi, na trenutak sam opet u društvu davno zaboravljenih ljudi i događaja. Na prozorima i balkonima obližnjih zgrada, kao da opet vidim lica dragih mi susjeda kojih odavno nema. Sjetim se u tim trenucima brojnih anegdota, crtica iz života i davnih prohujalih godina koje se više nikada neće vratiti.

Iz tog meditativnog trčanja, u “stvarnost” me zna vratiti nešto sasvim slučajno, poput sitnice kada na teren rukometnog igrališta vratim odbijenu loptu od stative nekim novim, zaigranim dječacima.

Onima od nekada, iz moje generacije, više se ne mogu sjetiti imena, ni nadimka, a neki su mi toliko daleki da ih se ni uz najbolju volju ne mogu prisjetiti čak ni likom.

Ponekad se dogodi da neke od njih i sretnem nakon tko zna koliko godina.

Dogodilo mi se tako da sam ljetos u jednom od svojih trkačkih krugova susreo Dražena Svalinu, koji više nije dečko iz susjedstva s loptom i nekad perspektivni junior NK “Jedinstvo”. Na upit gdje je i kako je, ispričao mi je da već duže vrijeme živi u Austriji, još uvijek je u sportu i da je nogometni trener. Ponekad sretnem bivše i sadašnje sportaše, pa tako katkad vidim i Čarlija dok pored ograde prolazi sa suprugom na putu do sportske dvorane jer eto i večeras imaju trening njegovi karataši. Tko zna koja li mu je to već generacija učenika.

Tu pod ovim obručem prvoga koša, gdje se obično “rastegnem” nakon odrađenog treninga, jednom davno igrala se i međunarodna košarkaška utakmica, a ne samo kvartovski basket.

Znaju li to ovi nepoznati mi momci koji se upravo sa košarkaškom loptom u ruci biciklima vraćaju kući?

Valjda sam još pod dojmom premijernog nastupa naših košarkaša u Prvoj košarkaškoj ligi i njihove uvjerljive pobjede nad Riječanima, koje su torpedirali njihovim najjačim oružjem – tricama, pa me vjerojatno i taj podatak uz moj postmeditativni trkački vremeplov večeras vratio na trenutak u rujan 1975., kada je baš na ovom mjestu odigrana, tada prva, međunarodna košarkaška utakmica u gradu.

Zbilo se to 24. rujna 1975. godine, gostovala je momčad “Olimpije” iz Firenze, tadašnji član II. talijanske košarkaške lige. U igri protiv domaćina KK “Đakovo” Talijani su postigli uvjerljivu pobjedu 107:70. Igračima Đakova ostala je utjeha da su tog dana prvi puta igrali u jednoj međunarodnoj utakmici, a meni, toliko godina poslije, sjećanje na trenutak, za još jednu crticu iz bogate sportske povijesti moga voljenog Đakova na putu kući.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here