Od Nadije Comaneci do puta za Split o gimnastici

0
904

Nadia Elena Comaneci (12. studenoga 1961.) rumunjska je gimnastičarka, osvajačica pet zlatnih olimpijskih medalja. Prva je gimnastičarka u povijesti koja je na olimpijskom natjecanju osvojila maksimalnu moguću ocjenu, 10.

Prvi veći međunarodni uspjeh je došao već u trinaestoj godini života, na Europskom prvenstvu, kada je pobijedila u višeboju te svim ostalim pojedinačnim disciplinama osim na tlu, gdje je bila druga. Te 1975. godine već je bila proglašena gimnastičarkom godine. Kasnije će naslov europske prvakinje u višeboju ponoviti još dva puta (1977. i 1979.), postavljajući time još jedan rekord.

U njenu čast jedan je element na dvovisinskom razboju dobio njeno ime, comaneci. Taj element je i danas rezerviran samo za najkvalitetnije gimnastičarke, zbog težine izvedbe.

A zašto je spominjem? Vjerojatno jer “dolazim” iz vremena u kojem mi je Nadia Comaneci prva asocijacija na gimnastiku. Baš kao i ona odavno srušena sportska dvorana na ulazu bivšeg “Partizana”, pa i priče starijih generacija o gimnastici u srušenoj zgradi gdje je nekoć bilo “staro kino”. Sve te priče o đakovačkoj gimnastici iz prošloga stoljeća, meni su tek asocijacija, a prepuštam ipak da netko tko više zna o tim danima i sjajnim gimnastičarima iz tog vremena, jednom zgodom, kaže nešto više.

Do ove moje priče o gimnastici došao sam sasvim slučajno iako sam uvjeren da slučajnosti ne postoje. Prošloga vikenda na putu za Split, gdje sam sudjelovao na 19. Splitskom polumaratonu, imao sam sreće da je sa moje lijeve strane za upravljačem automobila bila mlada gimnastičarka iz Piškorevaca, Matea Pobrić, članica Gimnastičarskog kluba “Fit” iz Đakova, koja nas je dovezla do Splita na utrku.

Nažalost, zbog jutarnjeg treninga koji je odradila prije puta, gdje je imala obaveza i kao pomoćna trenerica, nismo stigli na utakmicu prvenstvenu đakovačkih košarkaša, kako bi im dali podršku s tribina legendarnih splitskih “Gripa”. A baš smo imali želju. Možda i za zajedničku fotografiju.

Na tom našem dugom putu kroz Bosnu, prema Splitu, kroz razgovor o svemu i svačemu, došli smo i do gimnastike. Da ne ispadnem totalni neznalica, a znajući već tada da želim napisati nešto o tom sportu, uz pomoć Wikipedije prisjetio sam se što je to uopće gimnastika.

“Gimnastika je sport koji uključuje serije pokreta koji zahtijevaju fizičku snagu, pokretljivost i osjećaj za tijelo u prostoru. Razvijena je na tradiciji vojnih vježbi iz doba stare Grčke te dijelom na tradiciji cirkuskih predstava. Općenito se smatra opasnim sportom jer teški akrobatski elementi često uključuju izvođenje različitih pokreta visoko iznad tla uz rizik ozljede vježbača ili vježbačice.”

Bez obzira na Wikipediju i još neke članke o gimnastici, stekao sam dojam kako gimnastika ipak nije dovoljno zanimljiva medijima. Rijetko se piše i govori o gimnastici. Pa čak ni nakon što je u proteklih desetak godina hrvatska gimnastika ostvarila sjajne rezultate.

Ono što me posebno žalosti je to, što mnogi i ne znaju da u Đakovu djeluje klub. Vrijeme je da se to promijeni!

Gimnastikom se bavim od sedme godine. Imam skoliozu od malih nogu pa sam iz tog razloga kod kuće započela vježbati sa svojim pokojnim stricem – započela je svoju priču Matea.

Skolioza je bočna zakrivljenost kralježnice zbog koje grudni koš gubi simetriju koja se najčešće pojavljuje tijekom rasta neposredno prije puberteta. Skolioza može biti uzrokovana različitim stanjima, a pravi uzrok skolioze još se ne zna. Većina slučajeva skolioze su blagi, ali neka djeca razviju deformitete kralježnice koji postaju teži s rastom.

Vježbe za skoliozu se preporučuju kao jedan od najboljih i najbržih načina za olakšanje boli u leđima i uspostavljanje pokretljivosti.

Taj moj zdravstveni problem i vježbe razgibavanja kao dio terapije oduvijek sam doživljavala kao igru. Radili smo puno toga, ali bilo je ponekad i onog poznatog dječjeg dubljenja na glavi. To je ujedno bio i moj prvi susret s gimnastikom, ako se tako može reći. Vrlo brzo mi se i svidjelo! Iskreno mi priznaje Matea, pa dodaje kako je s vremenom postajala sve bolja i bolja u tim vježbama, a onda i iskazuje svoju zahvalnost pokojnom stricu koji je prvi prepoznao njen talent za taj sport.

Matea je već duže vrijeme članica, natjecateljica i pomoćna trenerica u Gimnastičkom klubu “Fit” Đakovo. Priča mi kako u klubu trenira oko sedamdeset članova i to u dobi od pet do dvadeset godina. Treniramo i natječemo se u nekoliko disciplina: parter, razboj, preskok i greda – pojašnjava mi smireno i sa osmijehom, a onda nekako sa tugom dodaje kako su na žalost uvjeti u kojima naši mladi gimnastičari treniraju prilično skromni i daleko od  sjajnih.

Gimnastika je jedan od sportova kojemu se ne pridaje gotovo nikakva pažnja. Termini u kojima održavamo  treninge nisu najbolji. Uglavnom su u jutarnjim satima kada je slobodna dvorana. Od sprava imamo koliko imamo, a to nije dovoljno. Problem je i što ih uvijek moramo unositi i iznositi. Ono malo vremena koje imamo za trening, moramo i na to trošiti. Veliki problem su i sprave koje su nam potrebne. Jednostavno nisu odgovarajuće. Prinuđeni smo često improvizirati, snalazimo se kako znamo i možemo – priznaje mi Matea.

Moram spomenuti i našu glavnu trenericu Željku Rossi koja ima dugogodišnje iskustvo u gimnastici. Zahvaljujući njoj puno smo naučili, pripremila nas je i priprema za brojna natjecanja. Osim Željke tu su još Maja i Ljubica Vonić i Filip Kindl.

Sudjelovali smo na brojnim susretima u Osijeku, Slavonskom Brodu, Valpovu, Vukovaru..

Obzirom na uvjete u kojima treniramo, a za razliku od konkurencije, imali smo i zapaženih rezultata. Moja sestra Petra Pobrić, Tanja Čatić i ja nastupamo ekipno. Imamo odlične juniorke Saru, Ninu i Klaru. Zanimljivo je da ni jedna od nas iz moje seniorske ekipe nije iz Đakova. Sestra Petra i ja smo iz Piškorevaca, a Tanja je iz Jurjevca… Kao iz pjesme smo  “Djevojka sa sela” – smije se Matea, a onda dodaje, kako ipak ima i mlađih djevojka od kojih se puno očekuje, a da dolaze iz Đakova.

Na moje pitanje zašto je tome tako, Matea mi pojašnjava da puno toga ovisi i o radu profesora tjelesnog odgoja u osnovnim školama.

Mišljenja je i da jako malo naših sugrađana zna za đakovački klub. Možda je razlog tome i preslaba ili gotovo nikakva zastupljenost gimnastike u medijima. Klub ima svoju facebook stranicu, ali ona je zatvorenog tipa, samo za nas članove. Koristimo je uglavnom za dogovore oko treninga i ostale aktivnosti.

Kao i svi sportaši volimo putovanja i natjecanja. Nije nam naporno, bez obzira što samo natjecanje zna trajati i po nekoliko sati. Na natjecanju smo podijeljene u grupe djevojčice, kadetkinje, juniorke i seniorke. U rezultatima se boduje svaka desetinka, a gimnastika ima i svoje A, B i C programe – objašnjava mi neke osnove Matea.

Naš klub se natječe u četiri sprave. Osobno najviše volim gredu. Elementi koje radim na gredi, poput piruete, vage, zvijezda i kotača su mi najzanimljiviji – priznaje Matea.

Čini mi se da bi o gimnastici s Mateom mogao pričati još satima, ali vrijeme brzo leti. Želim joj da joj se ispuni velika želja i da postane licencirana trenerica gimnastike. Približili smo se Splitu u kojem mi je Matea sutradan na Rivi demonstrirala špagu, jedan od rijetkih elemenata iz gimnastike kojeg znam i kojemu se oduvijek divim. Baš kao i nekad, onih davnih sedamdesetih, Nadiji Eleni Comaneci.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here