Božji dar!

0
159

Sveti Ivan Pavao II. rođen kao Karol Józef Wojtyła, 264. nasljednik apostola Petra, bio je papa od 16. listopada 1978. do smrti 2005. godine, a taj svima nam dobro poznati Svetac Katoličke Crkve, od mladosti volio se baviti športom.

Bio je vratar u katoličko-židovskoj momčadi u svom rodnom mjestu. Igrao je za nogometnu momčad gimnazije. Volio je višednevne planinarske izlete po Tatrama, plivanje na rijeci Skawi, vožnju biciklom i kanuom. Volio je i tenis i šah. Kada je postao papa i dalje se nastavio baviti športom. Dao je u Vatikanu napraviti dvoranu za vježbanje. Poslije ustajanja, redovito je vježbao. Plivao je u bazenu u ljetnoj rezidenciji Castel Gandolfo. Ponekad je i skijao. Uz pomoć talijanskih alpinaca popeo se na jedan od vrhova Mont Blanca 1986. godine. Blagoslovio je Olimpijski stadion u Rimu povodom Svjetskog nogometnog prvenstva u Italiji 1990. godine. Uživo je kao prvi papa gledao i nogometnu utakmicu na stadionu. Volio je primati u posjet izaslanstva športaša pa je tako primio i nogometaše Hajduka, Real Madrida, Gorana Ivaniševića, Ronalda, Roberta Baggija… Preporučio je, da se nogometne utakmice odigravaju subotom, a ne nedjeljom. Šport je smatrao Božjim darom. Zauzimao se za fair-play u športu.

Mislim da nema boljeg uvoda za sportsku priču o mladosti, bogoslovima, laicima i svećenicima. Za priču o ljubavi prema nogometu, sportu i sportskoj fotografiji, za toplu obiteljsku priču koju mi je vrlo emotivno ispričao dragi prijatelj još i iz mojih zaboravljenih sportskih dana – Zlatko Mesić – Mele

Sport je jednostavno dio mog života – odmah na prvu priznao mi je Mele. Od najranijeg djetinjstva, pa sve do današnjih dana. Nogomet sam zavolio zahvaljujući pokojnom ocu, koji je također igrao nogomet, a čak je jedno vrijeme bio i nogometni sudac. Kako smo stanovali blizu stadiona NK “Jedinstvo”, u Svačićevoj ulici, svaki dan sam od jutra do mraka igrao nogomet.

Ne tako rijetko mama me morala vući za rukav, da dođem kući.  Nogomet je u to vrijeme bio smisao mog života. Već tada kao dječak priključio sam se ondašnjim pionirima NK “Jedinstvo”, a prvi trener bio mi je pokojni gospodin Bambo. Bio sam premlad za registraciju pa sam morao pričekati još godinu dana, da bi me nakon tog vremena i službeno u pionire primio trener Pavo Mandarić. U NK “Jedinstvo” ostao sam sve do seniorske dobi.

Kao pioniri smo osvojili Kup Slavonije i Baranje 1982. godine, imali smo super generaciju. Pola te moje ekipe završilo je u prvoligaškim nogometnim vodama. Od Bičanića, Tota, Mašića, Petrovića… U to vrijeme našu ekipu su zvali “Brazilci”. Bili smo mladi i neustrašivi. Znali smo često igrati sa seniorima koji su nas u tim našim prijateljskim trening-utakmicama vrlo rijetko pobijedili. Iako smo bili puno mlađi, nikada se nismo bojali igrati protiv njih.

U ekipi “Brazilaca” igrao sam “zadnjega”, tzv. libera. Mnogi iz te moje generacije pamte me po tome što sam imao jedan od najjačih udaraca u povijesti mlađih kategorija. Kada sam izvodio penale tadašnji golman Begović izjavio je da mi ih više nikada neće braniti jer sam šutirao previše snažno.

Znao sam često izvoditi i “slobodnjake”. Mada sam bio sitan i izuzetno mršav, nikoga se nisam bojao, čak sam i s Totom znao ulaziti bez nekog posebnog respekta u duele.

Nakon što se ta moja generacija vratila sa odsluženja vojnoga roka, dogodila se po meni jedna totalna glupost. Tadašnji trener, bez obzira što smo bili strašno talentirani, više od pola momčadi nije želio priključiti seniorskom pogonu. Nas nekoliko otišlo je u NK “Rekord” iz Kondrića. Nitko nas više nije pratio, niti razmišljao o nama, bez obzira što smo prošli sve mlađe kategorije i nogometnu školu “NK “Jedinstvo”. Tako je bilo sve dok jednom prilikom nisu došli u Kondrić igrati prijateljsku utakmicu. Odigrali smo taj susret neriješeno, prilično ih iznenadili, mada smo bili klub iz predzadnje lige. Nakon toga ispravili su grešku, većinu od nas, već sljedeću polusezonu, vratili su u matični klub. Nažalost, ja se nisam dugo zadržao u Đakovu, ponovo sam se vratio u NK “Rekord” iz Kondrića gdje sam igrao do svoje 25 godine. Nakon te moje druge epizode u NK “Rekordu”, ponajviše zbog neslaganja s tadašnjom klupskom politikom u Kondriću, nekim negativnim stvarima koje su se događale tada u nogometu, odlučio sam prekinuti karijeru, posvetiti se drugim obavezama i izazovima. Otišao kod Gace u sportsku trgovinu, kupio nove kopačke i doslovce ih zakucao o klin gdje i danas stoje.

Ali život je nastavio pisati neku novu sportsku priču

Tako je završila moja aktivna sportska karijera. No to nikako ne znači da sam se udaljio od sporta. Jednom kad zavoliš sport, zauvijek ga voliš, a život uvijek ima rezervni plan. Posvetio sam se fotografiji, koja je uz nogomet oduvijek bila moja druga velika ljubav.

Radio sam za sve moguće tiskane medije, lokalne listove koji su izlazili u gradu, bio sam suradnik Glasa Slavonije, Večernjeg lista, Jutarnjeg lista, Vjesnika, Globusa, Nacionala… Svi su oni objavljivali moje sportske fotografije.

Posebno mi me zadovoljstvo bilo pratiti Ligu prvaka i reprezentaciju Hrvatske za naš lokalni list. U Ligi prvaka, pratio sam NK Dinamo, koji je tada igrao sa Sturmom iz Graza, grčkim Olympijakosom, s jednim od najtrofejnijih francuskih klubova Olympique iz Marseilla, nizozemskim Ajaxom, ali i, po meni, najboljom generacijom Manchester Uniteda, za koje su tada igrali David Beckham, Roy Keane, Paul Scholes, Ryan Giggs, Japp Stam, a pod vodstvom  legendarnog trenera Alexa Fergusona. Rezultat u Zagrebu je bio 1:2 za Manchester United, a sjećam se u devedesetoj minuti gol za Dinamo, postigao je Robert Prosinečki.

Tih sam dana bio česti gost u Maksimiru. Fotografirao sam reprezentacije Italije, Škotske, Njemačke… Dobro pamtim i onu kvalifikacijsku utakmicu protiv Jugoslavije kada se nismo uspjeli kvalificirati na Svjetsko prvenstvo jer je rezultat bio 2:2. Teško je bilo stajati iza gola, odrađivati fotografski posao i svladati emocije.

Sa svojim foto-aparatom obišao sam i veći dio Europe. Volim putovati. Obišao sam Švicarsku, Belgiju, Grčku, Italiju, Njemačku, Austriju, u Parizu sam bio nekoliko puta, nekoliko puta u Barceloni, Madridu, Portugal je jedna prediva zemlja. U koju god zemlju idem, uvijek nastojim obići njihove nogometne stadione. Ne znam kojeg zaljubljenika ne bi dojmili Barcelonin Nou Camp, Bayernova Allianz Arena, Giuseppe Meazza u Milanu, Realov Santiago Bernabeu…

Bilo je i opasnih situacija

Uz sve te lijepe uspomene bilo je i onih manje lijepih. Čak i vrlo opasnih situacija. Jednom prilikom, a bilo je to 1995. godine, kako je još dio Hrvatske bio okupiran, vlakom smo se vraćali kući “Podravkom”, jer je tada još dio Hrvatske bio okupiran. Negdje kod Koprivnice, zaspali smo u kupeu, a probudio nas je iznenada veliki prasak. Trgnuo sam se iz sna, pogledao oko sebe, niti jednog prozora nije bilo. Samo dim. Nakon što su se raščistili dim i prašina, ugledao sam policajce kako trče za jednim čovjekom. Troje ljudi pored mene bilo je ranjeno, bile su im presječene vene na nogama. Kupe je bio prepun  krvi. Treći čovjek, nasuprot meni, bio je nogu prepunih gelera, a i sam sam zadobio ozljede noge. Kasnije smo uz pratnju policije prevezeni do Osijeka. Srećom pa je sve prošlo bez težih ozljeda i da nitko nije smrtno stradao. Eto, danas mogu reći kako sam zbog ljubavi prema Dinamu preživio i atentat bombom.

Bogoslovi i laici. Sjajna ideja usko vezana za sport

Iza mene je 30 godina fotografiranja i snimanja, sačuvao sam suvremenu povijest grada Đakova, koji neki na žalost ne cijene, ili barem ne cijene dovoljno, a čak mislim i da je zapostavljaju. Imam najmanje milijun fotografija u svojoj arhivi, što đakovačkih, što europskih. Izuzetno je lijepo doći u tuđu zemlju, ali kao što sam već rekao, brzo se ponovo zaželim mojeg Đakova. Uistinu sam ponosan što sam imao priliku snimati Svetog oca u Rimu, a na osnovu moje ideje izašla je fotomonografija “Sveti Otac Ivan Pavao II. u trećem pastirskom pohodu Hrvatskoj”, zamišljena kao naša zahvala.

Odgojen sam u katoličkom duhu, vezan sam uz crkvu, tako da je normalno da sam oduvijek imao dosta prijatelja svećenika. Devedesetih godina upoznao sam jednog mladog bogoslova, Matu Martinkovića i vrlo brzo postali smo nerazdvojni. Često smo se privatno družili. U jeku ratnih godina, Mato i njegova obitelj bili su prognani iz Lipovca. Kako je Mato volio nogomet, a posebno Dinamo kao i ja, to nas je dodatno zbližilo. Jednom prilikom vraćajući se sa tko zna koje utakmice, došli smo na ideju da uključimo i njegove kolege, mlade bogoslove, rekreativno u sport. Smatrali smo da bi bilo odlično i za njih da se bave sportom, jer većinu svoga vremena ili su učili ili boravili pomalo otuđeni svojim boravkom u Sjemeništu, u svoje slobodno vrijeme. A svi znamo koliko je rekreacija bitna i koliko zbližava ljude. Točnije, došli smo na ideju da napravimo utakmicu između laika i bogoslova. Kasnije se pokazalo se da je ta utakmica postalo nešto tradicionalno i trajalo je punih devet godina. Kako su vremenom, bogoslovi postajali svećenici, turnir se proširio i na njih, pa su taj naš mali turnir igrali bogoslovi, laici ali i svećenici.

To je bilo jedno izuzetno pozitivno i lijepo iskustvo. Poslije svake utakmice, obavezno smo išli kod mene, gdje smo, kako se to kaže, imali “treće poluvrijeme”. Družili smo se uz kolače, čobanac, a obavezno se i zapjevala i poneka pjesma, jer poznato je kako su bogoslovi i svećenici većinom vrhunski pjevači.

Dečki su uvijek rado zapjevali u mojem dvorištu. Čitavo Pazarište je slušalo našu veselu pjesmu, susjedi su otvarali prozore i terase, ali nitko ustvari nije znao tko to pjeva. Otkrilo se tek nakon nekoliko mjeseci da su to bili bogoslovi. Pamtim kako nam je srce bilo puno, a to naše “treće poluvrijeme”, za nas je bilo prava duhovna obnova. Nikada neću zaboraviti tu generaciju i to druženje koje je trajalo punih devet godina.

Bogoslovi nogometaši

Osim što su izvrsno pjevali, bogoslovi su bili jako dobri nogometaši. Neki od njih su čak igrali i za svećeničku reprezentaciju Hrvatske, kao na primjer Tadija Crnjac. Dečki su bili dobri, međutim kada su igrali protiv nas, redovito su gubili. Sjećam se kako smo se znali šaliti na njihov račun da moraju nositi “škanicle” kada nas vide.

Kada su nas jedne godine ipak pobijedili, kasnije na večeri, vratili su nam za tu našu šalu, ponijevši sa sobom škanicle koje su nam podijelili. Bila je to jedna duhovita gesta, koja je eto i na taj način obilježila ta naša sportska rivalstva i druženje. Naravno da se nismo ljutili. Sportski smo im uz puno smijeha, sa škaniclima na glavi, čestitali.

Mnogi se sigurno pitaju i kako je to bilo na terenu. Moram reći da nikada nije bilo grubih riječi, nikakvih psovki, uvijek je bilo sve pristojno i korektno. Između nas je bilo jedno veliko uvažavanje i prijateljstvo.

To stečeno prijateljstvo traje i danas i vjerujem kako će trajati čitav život.  Ti ondašnji bogoslovi, danas su vrlo dobri svećenici, profesori na fakultetima, ljudi na uglednim mjestima u Đakovu, Rimu ili u svojim župama.

Imao sam sreću, hvala dragom Bogu, da sam upoznao stotinjak svećenika, koji su mi i dan danas jako dobri prijatelji, koji su spremni pomoći u svakoj situaciji ako treba, a oni isto tako znaju da su im moja vrata uvijek otvorena.

Kćerka i sin, obiteljska tradicija

Kad već govorimo o sportu, ponosan sam otac, jer su nekako kroz mene i moja djeca zavoljela sport.

Ne kaže se uzalud “kako jabuka ne pada daleko od stabla”.

Moj sin Josip, ne da voli, on obožava nogomet, jednostavno ne može bez nogometa. Čim dođe iz škole, nauči, odmah sa loptom ode na igralište. Često puta ga moram tjerati kući. Stvarno je neumoran kada je nogomet u pitanju. Moram naglasiti i da se i moja kćer Nina jedno vrijeme bavila nogometom. Nikada nije dozvolila da brat bude bolji od nje. Dakle cijela obitelj, od moga pokojnog oca, preko mene, do moje djece, svi obožavamo sport. Iznimka je jedino moj brat. Dva puta je pokušao igrati nogomet, dva puta je slomio nogu.

Kćer Nina trenira gimnastiku, a sin Josip igra za početnike NK “Đakovo Croatie”. U prošloj sezoni postigao 13 golova i mislim da jednog dana može biti jako dobar igrač. Samo neka bude sreće i zdravlja i da ne objesi prerano, poput mene, kopačke o klin – ponosno mi priča Mele.

Sportska fotografija i zalog za budućnost

Svoju ljubav prema sportu, prenosim i u Srednjoj strukovnoj školi Antuna Horvata u Đakovu, gdje predajem  mladim budućim fotografima. Naravno da puno puta razgovaramo i sportskoj fotografiji.

Za sportsku fotografiju je najbitnije, a to prenosim i svojoj djeci, đacima, ljubav prema sportu. Dobro poznavanje pravila igre sporta koji žele fotografirati. Ako netko ne zna osnovna pravila, ne može ni predvidjeti situaciju, a sam time teško da će napraviti dobru fotku. Uvijek kažem da su najbitniji mozak i prst, dakle okidač. U pravo vrijeme potrebno je reagirati. One prave fotke nastaju u milisekundi, izraz lica, osjećaji, emocije i naboji događaju se u trenutku. Sport je najzahvalnije fotografirati ako je fotograf znalac koji voli sport. To je ono što usađujem u moje učenike. Dosta njih se bavi sportom i vole tu temu, pa tako dosta često za svoj maturalni rad uzimaju upravo sportsku temu. Vjerujem da imamo već sada osiguranu budućnost sportske fotografije u gradu, uvjeren je Zlatko.

Ipak, moram reći da se događa i to da postoje ljudi koji čim kupe fotografski aparat, misle da su fotograf. Naravno da to baš i nije tako. Zna se onda dogoditi da mi dolaze po savjete, kako fotografirati. Kao i u svemu treba biti kompetentan, a naša škola stvara upravo takve učenike koji će to i biti nakon završetka svoga školovanja. Moram pohvaliti moje fotografe. Dobili smo i odradili dva velika europska projekta. Jedan je bio u Portugalu, iz Erasmus+ projekta, tamo smo bili petnaest dana na praksi. Nedavno smo sudjelovali i u projektu Euroškola, gdje smo osvojili drugo mjesto u Hrvatskoj. I to je dokaz da su moji fotografi dobar zalog za budućnost i sportsku fotografiju u Đakovu.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here